Međutim, situacija je bitno drugačija kada sporazum ne postoji. U spornim razvodima sud i dalje mora procijeniti ko snosi odgovornost za raspad braka. A to pitanje može imati ozbiljne finansijske posljedice – posebno kada je riječ o pravu na izdržavanje.
Kako je advokatica Theresa Kamp objasnila za „Der Standard“, iako preljuba više nije „apsolutni razlog“ za razvod, ona i dalje spada među teže bračne prekršaje. No, nije svaka nevjera dovoljna da sud zaključi da je brak došao svom kraju.
Nevjera više nije automatski „presuda“ za brak
Do kraja devedesetih bilo je dovoljno dokazati da je jedan partner bio nevjeran – to je u spornom postupku automatski vodilo do razvoda. Međutim, izmjenama austrijskog Zakona o braku iz 1999. godine uveden je novi pristup: sama nevjera nije dovoljna. Sud sada mora utvrditi je li preljuba zaista uzrokovala raspad braka.
Drugim riječima, prevara je teška povreda bračnih dužnosti, ali se njen značaj procjenjuje u širem kontekstu odnosa. Sud razmatra koliko je ona zaista narušila bračni sklad i kako se ponašao drugi supružnik. „Mora se razmotriti koliko je preljuba ozbiljna u poređenju s prestupima drugog supružnika. Sud stoga mora odvagnuti stepen krivice“, pojašnjava Kamp.
Mora se razmotriti koliko je preljuba ozbiljna u poređenju s prestupima drugog supružnika.
U praksi je teško procijeniti
Sudovima nije uvijek jednostavno procijeniti koliki je stvarni uticaj nevjere na raspad braka. Može se, na primjer, dogoditi da supružnik zna za partnerove afere, ali ih ne smatra presudnim za kraj braka sve do određene tačke – recimo, tek nakon treće prevare. Tada sud mora imati jasnu sliku zašto prethodne dvije afere nisu bile razlog za razvod.
Još je složenija situacija kada supružnik, nakon što sazna za partnerovu aferu, i sam počini preljubu. Sud tada mora procijeniti je li riječ o osveti, emocionalnoj reakciji i u kojoj mjeri tu preljubu treba smatrati samo reakcijom na partnerovu prevaru.
Kako objašnjava Theresa Kamp, sudovi u Austriji ne odlučuju automatski, već svaku situaciju procjenjuju pojedinačno, vodeći računa o tome koji su postupci zaista imali „destruktivan učinak“ na brak. Vrhovni sud više je puta naglasio da se preljuba i dalje smatra jednim od najtežih bračnih prestupa, ali da sama po sebi nije dovoljan razlog za razvod ako nije dovela do trajnog narušavanja odnosa.
Na kraju, odluka o tome ko snosi veću krivicu zavisi od niza okolnosti: ponašanja oba partnera, njihove reakcije na nevjeru i toga koliko su spremni obnoviti međusobno povjerenje. Upravo zato sudske odluke u razvodima i dalje često izazivaju polemike – jer se, kako ističu pravnici, svaka priča procjenjuje „od slučaja do slučaja“.