Psiholozi i politikolozi već decenijama istražuju mehanizme populizma. Njihovi nalazi otkrivaju da uspjeh populističkih političara nije uvijek pitanje dobrog programa, nego sposobnosti da prepoznaju i iskoriste ljudske emocije. Zamislimo političara koji želi osvojiti izbore. Nema naročito dobar program, ne poznaje detalje ekonomije, ne zna kako riješiti stambenu krizu i nema uvjerljiv odgovor na pitanje kako finansirati zdravstvo ili obrazovanje. Međutim, dobro poznaje jednu stvar: ljudsku psihologiju.
Zna da su ljudi zabrinuti za budućnost, da mnogi osjećaju nepravdu, da se plaše promjena i da sve manje vjeruju institucijama. Umjesto da ponudi komplikovana rješenja, on im nudi nešto mnogo jednostavnije: objašnjenje ko je kriv, obećanje da će stvari ponovo biti dobre i uvjerenje da jedino on ima hrabrosti nešto promijeniti.
Takav političar ne mora nužno govoriti neistinu. Dovoljno je da stvarnost predstavi selektivno, pojednostavi uzroke problema i pronađe protivnika kojem će pripisati odgovornost. Ukoliko u tome uspije, može izgraditi izuzetno snažnu političku podršku.
Holandski politikolog Cas Mudde, jedan od najpoznatijih istraživača populizma, opisuje populizam kao ideologiju koja društvo dijeli na dvije suprotstavljene grupe: pošten narod i korumpiranu elitu. Populista pritom tvrdi da upravo on predstavlja stvarnu volju naroda. Ta podjela može se pojaviti i na političkoj desnici i na ljevici. Ali kako takav pristup postaje uspješan? Naučna istraživanja omogućavaju nam da prepoznamo nekoliko karakterističnih metoda.
Pronaći krivca jednostavnije je nego pronaći rješenje
Jedna od prepoznatljivih karakteristika populističke politike jeste pojednostavljivanje složenih društvenih problema. Kada rastu cijene stanova, kada plate ne prate inflaciju ili kada zdravstveni sistem ne funkcioniše dovoljno dobro, razlozi su najčešće brojni i međusobno povezani. Populistička retorika, međutim, često nudi jedno objašnjenje i jednog glavnog krivca. To mogu biti političke elite, međunarodne institucije, velike kompanije, doseljenici ili neka druga grupa.
Psihološka privlačnost ovakvog objašnjenja proizlazi iz potrebe ljudi da razumiju svijet oko sebe. Neizvjesnost je neprijatna, a jednostavno objašnjenje može stvoriti osjećaj kontrole čak i onda kada nije tačno. Posebno je zanimljivo da za uvjerljivost takve poruke nije uvijek potrebno dokazati uzročnu povezanost. Ako je osoba već nezadovoljna političkim sistemom, poruka koja potvrđuje njeno nezadovoljstvo može joj djelovati uvjerljivije od detaljne analize koja zahtijeva dodatno razmišljanje. Tako nastaje politička priča u kojoj gotovo svaki problem ima istog krivca, a gotovo svako rješenje počinje smjenom ili porazom tog krivca.
Strah i bijes kao političko gorivo
Psihološka istraživanja pokazuju da emocije imaju važnu ulogu u političkom odlučivanju. Posebno su značajne negativne emocije, među kojima se izdvajaju bijes, strah, ogorčenost i osjećaj gubitka. U naučnom radu objavljenom u martu 2026. godine, istraživači predvođeni psihologinjom Anom-Marijom Bliuc analizirali su 51 recenziranu studiju o emocijama i populističkoj politici. Zaključili su da je bijes najdosljednije povezan s populističkim stavovima, dok značajnu ulogu imaju i strah, ogorčenost i nostalgija.
Razlika između bijesa i straha posebno je zanimljiva. Strah može povećati osjećaj ugroženosti, dok bijes često podstiče potrebu da neko bude pozvan na odgovornost. U političkoj komunikaciji ove emocije mogu djelovati zajedno: društvo se prikazuje kao ugroženo, a određena grupa kao odgovorna za opasnost.
Ipak, nije svaki strah politički izmanipulisan. Građani mogu imati sasvim opravdane brige o sigurnosti, zaposlenju ili društvenim promjenama. Manipulacija nastaje kada se stvarne brige sistematski preuveličavaju, kada se uzroci namjerno iskrivljuju ili kada se odgovornost kolektivno pripisuje ljudima koji s problemom nemaju veze. U takvoj atmosferi politička rasprava prestaje biti pitanje najboljeg rješenja i postaje pitanje odbrane od navodne opasnosti.
Podjela na „nas“ i „njih“
Čovjek ima snažnu psihološku potrebu da pripada grupi. Porodica, zajednica, nacija, vjera, profesija i politička uvjerenja mogu biti važni dijelovi ličnog identiteta. Populizam često dobija snagu upravo onda kada se političko opredjeljenje pretvori u osjećaj grupne pripadnosti. Psiholozi Sandra Obradović, Séamus A. Power i Jennifer Sheehy-Skeffington u radu „Understanding the Psychological Appeal of Populism“ objašnjavaju da populistički pokreti mogu odgovoriti na ljudske potrebe za pripadanjem, društvenim statusom i priznanjem. Posebno ističu značaj relativne uskraćenosti – osjećaja da drugi dobijaju više, da je vlastita grupa zapostavljena ili da joj se uskraćuje zasluženi položaj.
To ne znači da su pristalice populističkih stranaka nužno siromašnije, manje obrazovane ili manje inteligentne. Osjećaj nepravde ne mora odgovarati objektivnom materijalnom položaju. I ekonomski stabilna osoba može osjećati da njena društvena grupa gubi uticaj, poštovanje ili kulturni značaj. Kada politička poruka takav osjećaj poveže s kolektivnim identitetom, politički protivnik više nije samo osoba s drugačijim prijedlogom. On postaje predstavnik „njih“, grupe koja navodno ugrožava „nas“. Upravo tu nastaje jedna od najvećih opasnosti populizma: kritika određene politike može se pretvoriti u neprijateljstvo prema čitavim grupama ljudi.
Ponavljanje: Kada poznata tvrdnja počne zvučati kao istina
Jedna od najzanimljivijih pojava u psihologiji naziva se efekat iluzorne istine. Riječ je o tendenciji da ljudi tvrdnje koje su već čuli procjenjuju kao vjerodostojnije od onih s kojima se prvi put susreću. Psihologinja Lisa Fazio i njene kolege u istraživanju objavljenom 2015. godine pokazale su da ponavljanje može povećati uvjerljivost čak i netačnih tvrdnji, te da prethodno znanje ne predstavlja uvijek dovoljnu zaštitu od ovog efekta.
U političkoj komunikaciji to ima posebno značenje. Kada se određena tvrdnja svakodnevno pojavljuje u govorima političara, televizijskim emisijama, novinskim naslovima i objavama na društvenim mrežama, građani se s njom postepeno upoznaju. Čak i kada tvrdnju ne prihvate odmah, ona može postati dio njihovog uobičajenog načina razmišljanja o određenoj temi. Naravno, ponavljanje ne garantuje da će ljudi povjerovati u neistinu. Uticaj zavisi od postojećih uvjerenja, okolnosti i načina predstavljanja informacija. Ipak, efekat pokazuje zašto je u javnoj raspravi važno ne samo šta se govori, nego i koliko često se određena poruka ponavlja.
Društvene mreže: Idealno okruženje za političke emocije
Nekada su političari zavisili prvenstveno od televizije, radija i novina. Danas mogu neposredno komunicirati s milionima ljudi, bez novinarskih pitanja ili uredničke provjere svake izgovorene tvrdnje. Društvene mreže dodatno su promijenile način na koji se političke poruke šire. Sadržaji koji izazivaju snažne reakcije često privlače komentare, dijeljenja i rasprave. Takvo okruženje može pogodovati političkoj komunikaciji zasnovanoj na sukobima.
Studija Dominique S. Wirz, objavljena 2018. godine, eksperimentalno je ispitivala emocionalni učinak populističkih poruka na 580 učesnika. Rezultati su pokazali da su populističke poruke izazivale snažnije emocije od nepopulističkih, a da su te emocije doprinosile njihovoj uvjerljivosti. To objašnjava jedan paradoks savremene politike: politička izjava ne mora biti konstruktivna da bi bila komunikacijski uspješna. Ponekad upravo kontroverza osigurava da poruka stigne do ogromnog broja ljudi.
U takvom sistemu i protivnici političara mogu nenamjerno doprinijeti njegovoj vidljivosti. Svaki novi skandal otvara prostor za dodatne intervjue, televizijske rasprave, reakcije i objave. Međutim, velika vidljivost ne znači automatski i veću izbornu podršku. Ono što društvene mreže naročito efikasno proizvode jeste pažnja, a pažnja se tek pod određenim okolnostima pretvara u politički uspjeh.
Nostalgija: Obećanje povratka u bolju prošlost
Još jedan čest motiv populističke politike jeste idealizovana prošlost. U takvim narativima društvo je nekada bilo sigurnije, bogatije, uređenije ili pravednije, dok se sadašnjost prikazuje kao vrijeme propadanja.
Psihološki gledano, nostalgija nije neobična. Ljudi se rado prisjećaju poznatih vremena, posebno u periodima velikih društvenih promjena. Sjećanja na prošlost, međutim, nisu uvijek objektivan prikaz stvarnih okolnosti. Politička nostalgija može istovremeno probuditi osjećaj gubitka i nadu da se izgubljeno može vratiti. Time se vrlo složena buduća politika povezuje s emocionalno privlačnom slikom prošlosti.
Problem nastaje kada se prošlost predstavlja kao univerzalno dobro vrijeme. Ono što je jednoj grupi značilo stabilnost, drugoj je možda predstavljalo diskriminaciju, siromaštvo ili odsustvo političkih prava. Istraživanja emocija u populističkoj komunikaciji potvrđuju da nostalgija, uz bijes i strah, zauzima značajno mjesto u pojedinim populističkim narativima.
Kada političar postane jedini predstavnik naroda
Njemački politikolog Jan-Werner Müller u knjizi „What Is Populism?“ posebno naglašava jednu osobinu populizma: odbacivanje političkog pluralizma. Prema Mülleru, nije populista svako ko kritikuje političke elite, zahtijeva promjene ili govori u ime građana. Ključni problem nastaje kada političar tvrdi da samo on i njegove pristalice predstavljaju pravi narod, dok svi ostali gube politički legitimitet.
Takvo shvatanje politike ima ozbiljne posljedice. U demokratskom društvu građani imaju pravo na različite interese, vrijednosti i političke stavove. Izborna pobjeda daje pravo na obavljanje vlasti, ali ne i monopol na predstavljanje čitavog društva. U populističkom narativu ta razlika često nestaje. Kritički mediji mogu biti predstavljeni kao neprijatelji naroda, opozicija kao prepreka nacionalnom interesu, a nezavisne institucije kao instrumenti skrivenih centara moći.
Müller upozorava da populisti i nakon dolaska na vlast mogu nastaviti predstavljati sebe kao žrtve neprijateljskih sila. U svojoj analizi populizma na vlasti opisuje i opasnosti političkog klijentelizma, prisvajanja državnih institucija i pritisaka na civilno društvo i medije.
Zašto i obrazovani ljudi vjeruju populistima?
Jedna od najčešćih grešaka u raspravama o populizmu jeste pretpostavka da su njegove pristalice jednostavno neobrazovane ili nedovoljno inteligentne. Takvo objašnjenje nije samo uvredljivo nego i naučno nedovoljno. Politička uvjerenja nastaju pod uticajem brojnih faktora, uključujući lična iskustva, porodično okruženje, ekonomske okolnosti, društveni identitet i povjerenje u institucije.
Čovjek može biti visokoobrazovan i istovremeno duboko nepovjerljiv prema političkom sistemu. Može poznavati ekonomiju, ali smatrati da su tradicionalne stranke izgubile dodir sa svakodnevnim problemima. Može podržavati populističkog političara zato što se slaže s određenim dijelom njegovog programa, a ne zato što prihvata sve njegove izjave.
Važno je razumjeti i da populizam ne nastaje uvijek iz izmišljenih problema. Ekonomska nejednakost, korupcija, zapostavljene regije i nedostatak političke zastupljenosti mogu biti potpuno stvarni. Populizam često postaje privlačan upravo tamo gdje ljudi smatraju da ih tradicionalne institucije ne slušaju. Zato borba protiv populizma ne može biti uspješna ukoliko se svodi na ismijavanje njegovih pristalica. Time se osjećaj društvene isključenosti može dodatno produbiti.
Može li populizam biti koristan za demokratiju?
Iako se populizam najčešće povezuje s političkom manipulacijom i autoritarnim tendencijama, naučnici upozoravaju da pojam nije jednoznačan.
Populistički pokreti ponekad otvaraju teme koje etablirane stranke zanemaruju, mobilizuju građane koji ranije nisu učestvovali u političkom životu i dovode u pitanje stvarne zloupotrebe moći. Političari koji zahtijevaju veću socijalnu pravdu, kritikuju korumpirane elite ili traže snažnije učešće građana ne moraju zbog toga predstavljati prijetnju demokratiji. Presudna razlika pojavljuje se u odnosu prema neistomišljenicima i institucijama. Demokratska kritika vlasti priznaje pravo drugima da misle drugačije. Antipluralistički populizam to pravo dovodi u pitanje.
Zbog toga nije dovoljno analizirati koliko je političar popularan, koliko emotivno govori ili koliko oštro napada političke protivnike. Važno je posmatrati da li prihvata nezavisnost pravosuđa, slobodu medija, prava manjina i legitimnost izbornog poraza.
Najveći paradoks populizma
Na kraju se vraćamo zamišljenom političaru s početka naše priče. On je obećavao da će ukloniti probleme, poraziti korumpirane elite i vratiti moć građanima. Šta se događa ako zaista pobijedi? Odgovornost za ekonomiju, obrazovanje, zdravstvo i javne institucije sada pripada upravo njemu. Problemi koji su ranije djelovali jednostavno odjednom zahtijevaju komplikovane odluke, pregovore, kompromise i dugoročan rad.
To je možda najveći paradoks populističke politike.
Mnogo je lakše objasniti zašto su drugi krivi nego dokazati da vlastita rješenja funkcionišu.
Neki populistički političari prilagođavaju se institucijama i prihvataju političke kompromise. Drugi nastavljaju istu retoriku, pronalaze nove protivnike i predstavljaju se kao borci protiv sistema, iako su sami postali njegov najmoćniji dio.
Ipak, konačnu odgovornost za kvalitet demokratije ne snose samo političari. Snose je i mediji, institucije i građani.
Demokratija ne zahtijeva da svi mislimo isto. Naprotiv, njena vrijednost upravo je u mogućnosti da se ne slažemo, raspravljamo i mijenjamo vlast bez proglašavanja političkih protivnika neprijateljima.
Uspješan populista može osvojiti izbore tako što će građanima ponuditi jednostavan odgovor na teško pitanje. Uspješna demokratija, međutim, zavisi od toga hoće li građani nastaviti postavljati teška pitanja i nakon izbora.