Austrija: Istina o radu sa skraćenim radnim vremenom
Rad sa skraćenim radnim vremenom u Austriji je svakodnevica – ali odavno nije isti za sve. Posebno žene rade manje sati, i to najčešće ne zato što žele, nego zato što moraju. Obaveze oko djece, briga o članovima porodice i nedostatak adekvatne podrške tjeraju ih na to. Ono što kratkoročno olakšava svakodnevni život, dugoročno često ima posljedice.
Austrija je danas zemlja rada sa skraćenim radnim vremenom. Oko 31,5 posto svih zaposlenih radi na ovaj način. Ali taj prosjek skriva veliku razliku: dok više od svake druge žene (51,5 posto) radi skraćeno, kod muškaraca je to tek 13,7 po sto. Taj udio već godinama raste. A kada se pogleda šira slika u Evropi, Austrija je pri samom vrhu – samo u Nizozemskoj još više žena radi sa skraćenim radnim vremenom.
Ono što na prvi pogled izgleda kao fleksibilan i moderan model rada, u stvarnosti često ima sasvim drugačiju pozadinu. Za mnoge žene skraćeno radno vrijeme nije slo bodan izbor, već nužnost. Briga o djeci, njega starijih ili nedostatak poslova s punim radnim vremenom čine punu zaposlenost teško ostva rivom. Istovremeno, postoje i oni koji svjesno žele raditi manje – zbog stresa, zdravstvenih razloga ili želje za više vremena za sebe. Skraćeno radno vrijeme je zato i prilika i kompromis, ali nerijetko i svojevrsna zamka.
Ipak, oko ove teme i dalje ima mno go pitanja: ko zapravo radi skraćeno – i zašto? Koje su razlike između žena i muškaraca? I kako skraćeno radno vrijeme izgleda u praksi?
U osnovi, pravilo je jednostavno: skraćeno radno vrijeme znači da je ugovoreno radno vrijeme kraće od punog radnog vremena – dakle manje od 40 sati sedmično ili manje od kolektivno utvrđenog standarda (na primjer 38,5 sati). I tzv. minimal ni poslovi spadaju u ovu kategoriju. Teoretski, sve je jasno. U praksi, stvari su mnogo složenije.
Rad sa skraćenim radnim vremenom je „ženski“
Pogled na brojke vrlo brzo pokazuje da skraćeno rad no vrijeme u Austriji nije neutralan model – ono je izrazito „žensko“. Više od svake druge žene radi skraćeno, dok je kod muškaraca to tek svaki sedmi. Ta razlika se provlači kroz gotovo sve starosne grupe, sektore i životne situacije. Posebno je zanimljivo pogledati mlađe generacije: kod osoba mlađih od 30 godina razlika je još relativno mala. U toj fazi mnogi rade skraćeno uz studij ili obrazovanje – i žene i muškarci. Tu skraćeno radno vrijeme djeluje kao praktično i privremeno rješenje za određeni period života.
Međutim, kako godine prolaze, slika se jasno mijenja. Dok muškarci u velikoj mjeri ostaju u punom radnom vremenu, kod žena udio skraćenog rada naglo raste. Najkasnije u glavnim radnim godinama ono što je bilo privremeno rješenje često postaje dugoročni model. Te brojke ne govore samo o satima rada – one otkrivaju razlike u životnim okolnosti ma. Dok muškarci češće ostaju kontinuirano zaposleni u punom radnom vremenu, žene mnogo češće prilagođavaju svoje radno vrijeme okolnosti ma oko sebe. Skraćeno radno vrijeme, dakle, nije slučajnost. Ono slijedi jasne obrasce – a ti obrasci su duboko poveza ni sa društvenim ulogama, očekivanjima i postojećim uslovima.
Kada se životni putevi razdvajaju
Do otprilike 30. godine radni svijet još djeluje relativno uravnoteženo. Mnogi mladi ljudi – i žene i muškarci – rade skraćeno, često zbog obrazovanja, studija ili prvih poslovnih iskustava. Razlike postoje, ali su još uvijek ograničene. Međutim, nakon toga dolazi do jasnog zaokreta. Od 30. godine životne realnosti se sve više razilaze. Dok muškarci i dalje uglavnom rade puno radno vrijeme, kod žena udio skraćenog rada naglo raste. U starosnoj grupi od 30 do 49 godina više od svake druge žene radi skraćeno, dok je kod muškaraca to tek svaki deseti. Ono što se ovdje vidi nije slučajnost niti pojedinačan slučaj – to je obrazac, i to vrlo stabilan. Upravo u toj fazi života donose se ključne odluke: porodica, djeca, obaveze brige. I upravo tada dolazi do promjene radnog vremena – ali gotovo isključivo kod žena.
Dok muškarci najčešće nastavljaju raditi istim tempom, žene smanjuju broj radnih sati. Taj trenutak je presudan. Ono što počinje kao praktično rješenje često postaje trajno stanje. Mnoge žene i kasnije ostaju u skraćenom radnom vremenu, čak i kada razlozi, poput intenzivne brige o djeci, postanu slabiji. Tako privremena faza prerasta u dugoročan obrazac, a individualna odluka u strukturalni fenomen.
Briga kao glavni razlog: ko nosi teret?
Zašto toliko žena radi skraćeno? Odgovor je jasan – i godinama isti: briga o drugima. To podrazumijeva sve ono što je u svakodnevici često nevidljivo, ali neophodno: brigu o djeci, njegu članova porodice, organizaciju domaćinstva. Upravo te obaveze su najvažniji razlog za rad sa skraćenim radnim vremenom – i i dalje su u najvećoj mjeri na ženama.
Gotovo dvije trećine žena navodi obaveze brige kao glavni razlog za smanjenje radnog vremena. Kod muškaraca je taj udio znatno manji. Oni mnogo češće navode da jednostavno ne žele raditi puno radno vrijeme ili ističu druge lične razloge. To jasno pokazuje da se ne radi samo o individualnim izborima, već o nejednakoj raspodjeli odgovornosti. Dok muškarci svoje radno vrijeme uglavnom ne prilagođavaju porodičnim obavezama, žene svoju zaposlenost često moraju uskladiti s njima.
Dodatni problem je što adekvatna podrška često nedostaje. Nedovoljno mjesta u vrtićima, ograničeno radno vrijeme ustanova ili slaba podrška u njezi starijih čine puno radno vrijeme za mnoge jednostavno neizvodi vim. Skraćeno radno vrijeme tako postaje logična posljedica – a ne slobodan izbor. I upravo tu leži suština problema: dok god je briga neravnomjerno raspoređena, i rad sa skraćenim radnim vremenom ostaje neravnomjerno raspoređen.
Djeca kao prekretnica: skraćeno radno vrijeme postaje pravilo
Malo šta utiče na radno vrijeme tako snažno kao djeca – ali gotovo isključivo kod žena. Bez djece žene znatno rjeđe rade skraćeno, posebno ako žive same. Međutim, čim se porodična situacija promijeni, mijenja se i radno vrijeme. Sa djecom, skraćeno radno vrijeme postaje norma.
Gotovo 80 posto majki s djecom mlađom od 15 godina radi skraćeno, dok kod muškaraca u istoj situaciji udio čak opada i ostaje na oko osam posto. To vrlo jasno pokazuje koliko su tradicionalne podjele uloga i dalje prisutne u svakodnevnom životu. Dok žene smanjuju radno vrijeme kako bi preuzele brigu, muškarci najčešće ostaju u punom radnom vremenu. I kada djeca odrastu, situacija se ne mijenja bitno. Udio žena koje rade skraćeno se nešto smanjuje, ali i dalje ostaje visok. Mnoge se više ne vraćaju na puno radno vrijeme. Tako se privremeno prilagođavanje pretvara u trajni model rada. Djeca su, dakle, ključna prekretnica – ne samo u životu, nego i u načinu rada. A ta prekretnica pogađa žene i muškarce na vrlo različit način.
Dugoročne posljedice: manje sati, manja penzija
Rad sa skraćenim radnim vremenom često djeluje kao praktično rješenje za svakodnevni život. Ali ima i stranu o kojoj se rijetko govori – ono što dolazi poslije. Ko radi manje sati, zarađuje manje, a samim tim i manje uplaćuje u penzioni sistem. Ono što danas izgleda kao mala razlika, tokom godina prerasta u ozbiljan jaz. To se jasno vidi u podacima: žene u Austriji u prosjeku primaju oko 40 posto nižu penziju od muškaraca.
Jedan od razloga za to je činjenica da mnoge žene godinama rade sa skraćenim radnim vremenom. Posebno problematično je to što skraćeno radno vrijeme rijetko ostaje samo prolazna faza. Mnoge žene smanjuju radne sate zbog djece ili brige o drugima – i kasnije se više ne vraćaju na puno radno vrijeme. Tako se niži prihodi godinama nagomilavaju. U svakodnevnom životu to se često i ne primijeti. Posljedice dolaze tek kasnije. Skraćeno radno vrijeme može olakšati sadašnjost – ali dugoročno može značajno ugroziti finansijsku sigurnost u starosti.
Skraćeno radno vrijeme – izbor ili nužnost?
Na papiru stvari često izgledaju jasno: mnogi koji rade skraćeno kažu da „ne žele raditi puno radno vrijeme“. Ali šta zapravo stoji iza toga? Gotovo četvrtina zaposlenih u skraćenom radnom vremenu navodi upravo taj razlog. Zvuči kao slobodan izbor – ali često nije. Iza toga se često kriju vrlo konkretni problemi: prevelik radni pritisak, nedostatak brige o djeci, zdravstveni razlozi ili jednostavno nedostatak odgovarajućih poslova s punim radnim vremenom. Tu je i dodatno opterećenje.
Ko pored posla brine o porodici, radi dodatni posao ili obavlja fizički zahtjevan rad, ne odlučuje se protiv punog radnog vremena iz komfora, već iz potrebe. Skraćeno radno vrijeme je u mnogim slučajevima kompromis – pokušaj da se svakodnevni život uopšte organizuje. To potvrđuje i činjenica da bi mnogi zapravo željeli raditi više, ali nemaju tu mogućnost. Hiljade zaposlenih u skraćenom radnom vremenu želi dodatne sate, ali ne nalazi odgovarajuće prilike. Zato podjela na „dobrovoljno“ i „prisilno“ često ne odražava stvarnost. Istina je negdje između.
Grad i selo: skraćeno radno vrijeme prati mjesto stanovanja
Skraćeno radno vrijeme nije svuda jednako rasprostranjeno. Gdje živite igra veću ulogu nego što se možda čini. Na selu žene češće rade skraćeno nego u gradovima. Razlozi su često vrlo konkretni: manje dostupna briga o djeci, duže udaljenosti i manjak fleksibilnih radnih mjesta. Ko mora uskladiti porodicu i posao, češće će smanjiti radno vrijeme.
U gradovima situacija na prvi pogled izgleda povoljnije. Udio skraćenog rada je niži – ali istovremeno i manje žena uopšte radi. Za mnoge žene u urbanim sredinama skraćeno radno vrijeme nije alternativa punom radnom vremenu, nego nezaposlenosti. Kod muškaraca se vidi drugačiji obrazac: u gradovima oni češće rade skraćeno, najčešće zbog obrazovanja ili dodatnog usavršavanja. Univerziteti, visoke škole i programi obrazovanja nalaze se upravo u urbanim sredinama i lakše se kombinuju s radom sa skraćenim radnim vremenom. Sve to pokazuje: skraćeno radno vrijeme nije samo lična odluka. Ono u velikoj mjeri zavisi od uslova koji postoje – ili ne postoje – u okruženju u kojem ljudi žive.
Sektori i zanimanja: gdje je rad sa skraćenim vremenom najčešći
Skraćeno radno vrijeme nije samo pitanje pola ili životne faze – veliku ulogu igra i sam posao. U nekim sektorima ono je sasvim uobičajeno, dok je u drugima gotovo nepostojeće. Posebno je prisutno tamo gdje radi mnogo žena: u trgovini, njezi i uslužnim djelatnostima. U tim oblastima skraćeno radno vrijeme često je dio sistema – nerijetko i zato što se poslovi s punim radnim vremenom uopšte ne nude. Potpuno drugačija slika vidi se u tipično „muškim“ sektorima, poput građevine ili tehničkih zanimanja. Tamo dominira puno radno vrijeme, dok je skraćeno radno vrijeme izuzetak.
Zanimljivo je da važi jedno pravilo: što je veći udio žena u nekoj branši, to je obično veći i udio rada sa skraćenim radnim vremenom – i to čak i kod muškaraca u tim sektorima. I sama priroda posla igra važnu ulogu. U zanimanjima s nepravilnim radnim vremenom, većim fizičkim opterećenjem ili nižim primanjima, skraćeno radno vrijeme je češće – ponekad kao izbor, ali često i zbog nedostatka alternative. To pokazuje da skraćeno radno vrijeme nije jedinstven model. Ono u velikoj mjeri zavisi od sektora u kojem neko radi i od mogućnosti koje taj sektor nudi.
Neiskorišten potencijal: mnogi žele raditi više
Skraćeno radno vrijeme nije uvijek svjesna odluka – i često nije ono što ljudi dugoročno žele. Mnogi zaposleni koji rade skraćeno zapravo bi željeli raditi više sati. Procjene pokazuju da desetine hiljada ljudi u Austriji želi povećati svoje radno vrijeme, ali za to ne pronalazi odgovarajuće mogućnosti. Razlozi su različiti. Nekada jednostavno nema dovoljno poslova s punim radnim vremenom.
U drugim slučajevima, duže radno vrijeme nije moguće uskladiti s obavezama brige o djeci ili porodici. A često su i uslovi rada takvi da dodatni sati postaju neprivlačni ili teško izvodivi. To znači da na tržištu rada postoji veliki, neiskorišten potencijal. Više radnih sati bi bilo moguće – kada bi postojali odgovarajući uslovi. To prije svega uključuje bolju dostupnost brige o djeci, veću podršku u njezi, ali i pravednije radne uslove za zaposlene sa skraćenim radnim vremenom. Skraćeno radno vrijeme, dakle, nije samo lična odluka. Ono pokazuje gdje sistem ne funkcioniše – i gdje su promjene neophodne.
Šta se mora promijeniti: između stvarnosti i reformi
Skraćeno radno vrijeme je za mnoge ljude svakodnevica – ali uslovi u kojima se odvija često zaostaju za realnošću. Oni koji rade skraćeno nemaju automatski iste šanse, iste prihode niti istu sigurnost kao zaposleni s punim radnim vremenom. Zato je za Radničku komoru jasno: skraćeno radno vrijeme ne smije značiti lošiji položaj.
Predsjednica AK, Renate Anderl, to jasno kaže: „Skraćeno radno vrijeme je pravi rad i zaslužuje puno poštovanje.“ Istovremeno naglašava da mnogi ne rade manje zato što žele, već zato što nemaju izbora – zbog obaveza brige, velikog opterećenja ili nedostatka alternativnih opcija. Jedan od ključnih problema je nejednak tretman dodatnog rada. Zaposleni sa skraćenim radnim vremenom često rade više sati nego što im je ugovoreno, ali su za to slabije plaćeni nego zaposleni s punim radnim vremenom za prekovremeni rad. Zato AK traži jasna pravila: jednake dodatke za sve – i to već od prvog dodatnog sata.
Problem je i to što mnogi nemaju pravo da zvanično povećaju broj radnih sati, iako redovno rade više nego što im stoji u ugovoru. Veća sigurnost i mogućnost planiranja bile bi važan korak naprijed. Ipak, rješenja nisu samo u radnom zakonodavstvu. Ključnu ulogu ima i infrastruktura koja okružuje rad – prije svega dostupnost brige o djeci i usluga njege. Dok god tu postoje praznine, skraćeno radno vrijeme za mnoge ostaje jedina realna opcija.
Na to ukazuje i Gabriel Felbermayr iz WIFO-a: „Oko 170.000 zaposlenih sa skraćenim radnim vremenom u Austriji želi povećati svoje radno vrijeme. Taj potencijal treba bolje iskoristiti.“ Na kraju, riječ je o nečemu mnogo širem od pojedinačnih mjera. Radi se o tome da se rad organizuje tako da odgovara životu – a ne obrnuto. Skraćeno radno vrijeme nije sporedna tema. Ono pokazuje gdje sistem dolazi do svojih granica – i gdje se mora mijenjati.
Uključi se: zašto su promjene sada potrebne
Rad sa skraćenim radnim vremenom za mnoge ljude je svakodnevica – ali pravila koja ga prate često nisu pravedna. Upravo tu nastupa Radnička komora sa peticijom čiji je cilj da skraćeno radno vrijeme konačno učini pravednijim.
Jer trenutno je problem očigledan: oni koji rade skraćeno često imaju jednaku odgovornost kao zaposleni s punim radnim vremenom, ali zarađuju manje, rade u lošijim uslovima i nalaze se u nepovoljnijem položaju kada rade dodatne sate. Mnogi redovno rade više nego što im stoji u ugovoru – ali bez iste naknade kao za klasične preko vremene sate. Peticija želi to promijeniti. Traži da svaki dodatni sat bude pošteno plaćen – i to od prvog minuta.
Takođe se zahtijeva da se dodatni sati konačno izjednače s prekovremenim radom, odnosno da se plaćaju uz veći dodatak. Još jedna ključna tačka je pravo na povećanje radnog vremena. Mnogi zaposleni sa skraćenim radnim vremenom željeli bi raditi više, ali nemaju mogućnost da zvanično povećaju broj sati. Umjesto toga ostaju u nesigurnim aranžmanima s konstantno promjenjivim dodatnim satima. Iza svih ovih zahtjeva stoji jedno šire pitanje: kako organizovati rad na pravedan način kada trećina zaposlenih ne radi puno radno vrijeme? Ova peticija je zato više od pukog prikupljanja potpisa. Ona je signal da skraćeno radno vrijeme više nije sporedna tema, već ključno pitanje tržišta rada i društva u cjelini.
Ko želi podržati inicijativu, može to učiniti ovdje: https://mitmachen.arbeiterkammer.at/petition?cb_vid=1224
Foto: Freepik
