Da li su normalni ljudi zapravo najbolesniji?
Šta ako se čovjek savršeno uklapa u društvo, ponaša se kao većina, radi ono što se od njega očekuje i nikome ne djeluje neobično – ali je problem upravo u društvu kojem se tako dobro prilagodio? Njemačko-američki psiholog i filozof Erich Fromm bavio se upravo tim pitanjem. Jedna od njegovih najvažnijih ideja mogla bi se sažeti ovako: društvo može biti toliko bolesno da prilagođavanje njemu više nije dokaz zdravlja, nego postaje dio bolesti.
Kada „normalno“ ne znači zdravo
Fromm je pravio važnu razliku između onoga što je normalno i onoga što je zaista zdravo. Normalnim obično nazivamo ono što radi većina. Ako milioni ljudi žive na određeni način, teško ćemo taj način života smatrati problematičnim. Ali činjenica da nešto rade skoro svi ne znači da je to automatski dobro za čovjeka. Uzmimo jednostavan primjer. Ako živimo u društvu u kojem su novac, karijera i status postali glavno mjerilo uspjeha, sasvim je normalno raditi do iscrpljenosti, stalno se porediti s drugima i pokušavati imati više. Čovjek može imati dobar posao, stan, automobil i naizgled sređen život, a istovremeno biti duboko nezadovoljan, usamljen ili imati osjećaj da njegov život nema mnogo smisla. Ipak, niko ga neće smatrati neobičnim. On radi upravo ono što rade svi ostali. Fromma je zanimalo šta se događa kada problem više nije samo u pojedincu nego u čitavom društvu. Ako milioni ljudi dijele isti nezdrav obrazac ponašanja, taj obrazac ne nestaje. Samo dobija novo ime: normalnost.
Kada i mržnja postane normalna
Ova ideja postaje mnogo ozbiljnija kada je primijenimo na mržnju, predrasude i nasilje. Ako neko društvo godinama određenu grupu ljudi predstavlja kao opasnu, manje vrijednu ili neprijateljsku, mržnja prema toj grupi s vremenom može prestati izgledati kao mržnja. Čovjek iste poruke sluša od političara, čita u medijima, čuje na poslu, među prijateljima ili za porodičnim stolom. Nakon nekog vremena više nema osjećaj da zastupa nešto ekstremno. Misli isto što i ljudi oko njega – dakle, smatra sebe potpuno normalnim. Historija pokazuje koliko takva normalnost može biti opasna. Za velike zločine nisu potrebni milioni psihički bolesnih ljudi. Mnogo je opasnije kada veliki broj sasvim običnih ljudi prihvati objašnjenje da je diskriminacija potrebna, da su neke žrtve same krive ili da nasilje prema „njihovima“ nije isto što i nasilje prema „našima“.
Dobri ljudi mogu podržavati loše stvari
U tome leži možda i najneugodniji dio ove priče. Čovjek ne mora biti monstrum da bi podržavao monstruozne stvari. Može biti brižan otac, dobar suprug, ljubazan komšija i pouzdan kolega, a istovremeno podržavati nepravdu prema ljudima koje je naučio posmatrati kao neprijatelje. On sebe pritom ne mora smatrati lošim čovjekom. Ako isto misli većina ljudi oko njega, vjerovatno će sebe smatrati upravo suprotnim – normalnim, razumnim i dobrim. Društvena prihvaćenost nekog stava, međutim, ne govori nam mnogo o tome da li je taj stav zaista ispravan. Ono što danas izgleda nezamislivo sutra može postati svakodnevica ako se dovoljno dugo ponavlja, opravdava i predstavlja kao normalno.
Šta ako je „čudan“ čovjek zapravo zdraviji?
Fromm zato okreće uobičajenu predstavu o normalnosti naglavačke. Ponekad čovjek koji se ne može prilagoditi društvu može biti zdraviji upravo zato što vidi da nešto nije u redu. Ako svi šute pred nepravdom, možda nije problem u osobi koja ne može šutjeti. Ako svi jure za novcem i statusom, možda nije čudan čovjek koji se pita postoji li nešto važnije. A ako svi oko njega mrze određenu grupu, možda je upravo pitanje „Zašto bih ja mrzio te ljude?“ znak zdravog razuma. Naravno, to ne znači da je svako ko se protivi većini automatski u pravu. Frommova poruka mnogo je jednostavnija: većina nije dokaz istine, baš kao što prilagođenost nije dokaz psihičkog zdravlja.
Normalno prema čijim mjerilima?
Za Fromma zdrav čovjek nije samo onaj koji funkcioniše, radi, zarađuje, plaća račune i ponaša se onako kako društvo očekuje. Zdrav čovjek sposoban je voljeti, stvarati stvarne odnose s drugim ljudima, razmišljati vlastitom glavom i sačuvati vlastitu ljudskost čak i onda kada ga okolina pokušava uvjeriti da je nešto neljudsko sasvim normalno. Možda zato, kada sljedeći put kažemo da je nešto „normalno“, vrijedi postaviti još jedno pitanje: normalno prema čijim mjerilima? Jer mržnja može postati normalna. Pohlepa može postati normalna. Ravnodušnost prema tuđoj patnji može postati normalna. Čak i nepravda, ako traje dovoljno dugo i ako je prihvati dovoljno ljudi, može početi izgledati kao sasvim prirodan poredak stvari.
A tada prilagođavanje društvu više ne mora biti znak zdravlja. Može biti upravo suprotno.
Foto: magnific
