Zašto ljudi slave ubice?

Zamislite sljedeću situaciju. Auto vam se pokvari duboko u noći, negdje u vrletima oko Banje Luke. Nema signala, nema pomoći na cesti, a do prvog naseljenog mjesta imate još ko zna koliko kilometara. Ugledate svjetlo na jednoj od kuća, priđete i pozvonite.

Šta mislite da bi se dogodilo?

Vrlo vjerovatno bi vam čovjek koji otvori vrata – pomogao. Ponudio bi vam da uđete, možda skuhao kafu ili natočio rakiju, pokušao pronaći nekoga ko zna nešto o automobilima. Možda bi probudio komšiju automehaničara, izvukao kablove iz garaže ili vas svojim automobilom odvezao do prve benzinske pumpe. Vjerovatno vas ne bi pitao ni kako se zovete. A još manje koje ste nacionalnosti.

A onda biste, čekajući komšiju automehaničara, možda na polici ugledali fotografiju Ratka Mladića. Možda ste upravo vi tokom rata izgubili nekoga. Možda je neko vama blizak ubijen u zločinima za koje je taj čovjek osuđen. I tako dolazimo do naizgled teško objašnjivog paradoksa. Kako čovjek koji je usred noći spreman pomoći potpunom neznancu može istovremeno slaviti čovjeka odgovornog za ubistva hiljada drugih neznanaca? Je li prva slika tog čovjeka lažna? Je li njegova ljubaznost samo predstava? Je li on zapravo zao čovjek?

Psihologija nudi mnogo neugodniji odgovor. Psiholog Albert Bandura ovaj mehanizam opisuje pojmom „moral disengagement“ – privremenim isključivanjem vlastitih moralnih kočnica. Čovjek pritom ne mora odbaciti vlastite vrijednosti niti prestati sebe smatrati dobrim. Dovoljno je da promijeni način na koji tumači ono što se dogodilo. Bandura opisuje čitav niz načina na koje to radimo: zločinu dajemo moralno opravdanje, koristimo blaže riječi za ono što je učinjeno, umanjujemo posljedice, prebacujemo odgovornost na druge ili krivicu pripisujemo samim žrtvama.

Historija ratova puna je takvih primjera. Tokom Drugog svjetskog rata nacistički režim masovno ubijanje Jevreja, Roma i drugih žrtava skrivao je iza birokratskog jezika poput „konačnog rješenja“, „preseljenja“ i „posebnog tretmana“. U genocidu u Ruandi 1994. ekstremistička propaganda Tutsije je nazivala „žoharima“, čime je čitava grupa ljudi simbolički lišavana ljudskosti. Različiti ratovi, ideologije i okolnosti, ali psihološki mehanizam može biti sličan: prvo se mijenja način na koji govorimo o drugom čovjeku, a onda postaje lakše prema njemu primijeniti moralna pravila koja nikada ne bismo prihvatili kada bi se radilo o „našima“.

Tako ubistvo postaje „odbrana“, protjerivanje „zaštita svog naroda“, žrtve postaju „neprijatelji“, a odgovornost se relativizuje tvrdnjama da su „svi činili zločine“, da je „bio rat“ ili da je počinilac „samo izvršavao naređenja“. Čovjek čak ne mora negirati da se zločin dogodio. Dovoljno je promijeniti njegov moralni okvir. Ako je počinilac uz to „naš“, priznanje njegovih zločina postaje još teže, jer se može doživjeti kao izdaja vlastite grupe, naroda ili vlastitog identiteta.

Psihologinja Susan Opotow govori o srodnom mehanizmu „moralnog isključivanja“: ljude koje doživljavamo kao svoje smještamo unutar granica u kojima važe empatija, pravda i moralne obaveze. Njihova bol nam je stvarna, njihova patnja nas pogađa, a nepravda prema njima izaziva našu reakciju. Druge, međutim, možemo smjestiti izvan tih moralnih granica. Njihova smrt tada postaje statistika, njihova patnja nešto što treba objasniti ili relativizovati, a njihova djeca više nisu samo djeca nego „njihova djeca“.

I taj obrazac možemo vidjeti u gotovo svakom ratu. Jedna strana detaljno pamti imena, fotografije i životne priče vlastitih žrtava, dok žrtve druge strane svodi na brojke ili ih odmah prati dodatkom „ali šta su oni nama radili“. Izraelska porodica može iskreno oplakivati dijete ubijeno 7. oktobra, a ostati gotovo ravnodušna prema palestinskom djetetu ubijenom u Gazi; isto tako palestinska porodica može duboko osjećati stradanje vlastite djece, a umanjivati patnju izraelskih civila. Slični obrasci mogli su se vidjeti među Amerikancima i Vijetnamcima, Hutujima i Tutsijima, Nijemcima i njihovim žrtvama, kao i među Srbima, Hrvatima i Bošnjacima tokom ratova devedesetih. Mehanizam nije osobina jednog naroda. Upravo suprotno: njegova opasnost leži u tome što je ljudski.

Zato čovjek može iskreno pomoći neznancu koji mu usred noći pokuca na vrata, biti brižan otac, dobar prijatelj i omiljen komšija, a istovremeno opravdavati patnju hiljada drugih ljudi. Problem nije nužno u tome što nema sposobnost empatije. Problem počinje onda kada nauči da ne zaslužuju svi njegovu empatiju jednako.

Postoji još jedan razlog zbog kojeg je lakše braniti „svog“ zločinca nego priznati ono što je učinio: prihvatanje stvarnosti ima psihološku cijenu. Priznati da je čovjek kojeg ste godinama smatrali herojem zapravo zločinac ne znači promijeniti samo mišljenje o njemu. Morate se zapitati zašto ste mu vjerovali, zašto ste ga branili, šta su radili ljudi oko vas i zašto ste možda godinama odbijali vjerovati njegovim žrtvama. To je početak katarze. Put prema dnu, na kojem se kolektivno nalazimo već četvrtu deceniju zaredom, sve nas više udaljava od početka.

I – neka mi ne oproste oni koji će se naći uvrijeđenim zbog ove kolumne. Prebacivati ljudima koji preziru masovnog ubicu Mladića da ne vole Srbe i Srbiju je jeftino i licemjerno skretanje pažnje – sa vlastitog saučesništva ili šutnje. Ne radi se o tome ko mrzi Srbiju, nego o tome ko kakvu Srbiju voli. Moja lična Srbija su general Koča Popović, novinar Teofil Pančić i gradonačelnik Bogdan Bogdanović. Neko drugi opet voli generala Mladića, novinara Vučićevića i gradonačelnika Šapića.

Stvar ljudskosti.

Dino Šoše
Izdavač