Komšije
U zgradi u kojoj živim ima svakakvoga svijeta. Naših i njihovih, stranaca i domaćih, Turaka, bivših Jugoslovena, današnjih Hrvata, Srba, Bosanaca… Simpatična baba, zaboravih joj ime, Srpkinja iz Bosne, nedavno je, zajedno sa mužem Austrijancem i Bobijem, agresivnim psićem iz Prijedora (Bobi je dakle pas stranog porijekla), sa prvog sprata pobjegla na drugi kraj Beča, ostavivši za sobom poštansko sanduče puno računa i „srdačnih“ pozdrava od Inkasso biroa.
Vrata preko puta vode do goleme turske familije. Najstariji član, po funkciji deda, apsolutni je vladar familije i onaj čija je „uvijek zadnja“. Naučio sam da ga pozdravim na turskom i time svaki put izmamim osmijeh na njegovo izborano lice. Njegova žena ne zna njemački, no ipak pozdravi, klimne glavom, kratko se nasmije i popravi maramu, koja joj malo sklizne prilikom pozdravljanja glavom. Njihov sin Murat dobro govori njemački. Ustaje u pola četiri i ide na posao. Po terminu odlaska pretpostavljam da radi naporan posao, a po zemlji porijekla nagađam da je za njega manje plaćen nego što bi bio, da se kojim slučajem ne zove Murat nego Wolfgang. Ponekad razmišljam o tome kako li se Murat osjeća kada, vraćajući se sa teškog posla za koji je manje plaćen od bilo kojeg Austrijanca, prođe pored uvredljivih plakata stranke koja je na bečkim izborima dobila povjerenje četvrtine glasačkog tijela. Upita li se Murat ikada kome je i zbog čega kriv što svako jutro u pola četiri ide da napuni penzionu kasu države u kojoj je sve više starih, a sve manje mladih ljudi? U našoj zgradi ima čak i Austrijanaca. Svoj sprat dijelim sa parom muškaraca srednjih godina koji bi, siguran sam, odavno odselili, da im nije male kirije. Donedavno sam mislio da se razlikujemo samo po mjestu rođenja i seksualnoj orijentaciji. Sve dok, igrom slučaja, ja na hodniku a on na vratima, ne upadosmo u diskusiju o strancima, integraciji i rezultatima izbora. Kaže mi momak mog komšije, intelektualac, doktor moliću lijepo, kako je „problem“ u tome što će, „nastavili se ovako, biti velikih problema za pedesetak godina“. „Vidite“, uzvratih, „moj trenutni problem je u tome što frtalj naših sugrađana glasa za skoro-naciste“. Na to on krenu o Turcima, brzom razmnožavanju, šerijatu, Kuranu u kojem je, kaže, pročitao kako se ne treba integrisati. Kaže kako mu je drago što sam mu ja komšija i da bi mu bilo žao kada bih odselio. Slušam ga i zamišljam našeg komšiju Murata kako se vraća sa teškog posla za koji je premalo plaćen.
Ima li Murata i Muratovih „na mapi“ u ovoj državi? Nema. Većinom su to čestiti, radini ljudi iz ruralnih sredina, u Austriju stigli trbuhom za kruhom. Muratovog oca dočekali su sa limenim orkestrom, kada je sedamdesetih godina prošlog vijeka stigao na Westbahnhof. Murata danas dočekuju sa plakatima na kojima su jeftine parole na koje se „prima“ čak i pokoji doktor, moliću lijepo. Ima, u našoj zgradi, svakakvoga svijeta…
Dino Šoše
