Kasne četrdesete

Jebote, prije trideset godina sam napunio osamnaest. Svjećica na torti sve je više, dlaka na glavi sve manje.

Godine koje upravo odživljavam neki zovu srednje, a neki kasne srednje. Ljudi u mojim godinama žude za dosadnim životom – on im je garant dobrog zdravlja i stabilnog novčanika. Zbog njega, mi se u potpunosti predajemo surovom kapitalističkom svijetu, grupišemo u stada disciplinovanih konzumenata i postajemo neiskreni, proračunljivi, isključivi, podli karijeristi i uredni dosadnjakovići…

Naši životi su obaveze, koje prekidamo logovanjem na Facebook. Naveče, kad (mi kasni roditelji) djeci operemo guze i odgledamo loše vijesti, sjednemo pred stakleni pravougaonik i ulazimo u nestvarni svijet stvarnih prijatelja. Jer, kad ti se srednje godine dese nakon mladih izbjegličkih, većina tvojih prijatelja biva daleko.

Svoju generaciju (koju smo upoznali u novim gradovima) ne srećemo, nemamo kad. Mi se danas klikamo, lajkamo fotografije naše djece, mehanički čestitamo rođendane. Ne govorimo, ne gledamo se, mi se pozdravljamo skraćenicama i smijemo dvotačkom, povlakom i zatvorenom zagradom. Ako smo tužni, zatvorenu zagradu zamijenimo otvorenom.

Čovjek u kasnim srednjim godinama je prestar da bi bio sanjar, a premlad da bi znao šta zaista vrijedi u životu. Kada srednje zamijenimo poznim, rado ćemo se sjećati djetinjstva i mladosti, ali vjerujem da ćemo žaliti za propustima koje smo napravili upravo u srednjim godinama.

Mi živimo živote svoje djece, planiramo od njih napraviti ono što nikad nismo uspjeli da budemo, usput popunjavajući rupe vlastitog djetinjstva i dokazujući vlastitim roditeljima da smo bolji od njih. Mi smo profesionalni instruktori, treneri i dreseri djece. Naš sveti cilj je da potomke izvedemo na pravi put, to u slobodnom prevodu znači da činimo sve kako bi ih neoštećene i naučene nelogici svijeta u kojem živimo doveli do naših dosadnih godina. I tako u krug, u nedogled.

Mi, ljudi u kasnim srednjim godinama smo dosadni dozlaboga. Iako bolujemo od hroničnog nedostatka vremena, nama se ne dešava ništa vrijedno posebnosti. Obožavamo da pričamo o osiguranjima, autima, vizama, Zalandu, kvalifikacijama, oduševljeno uspoređujemo cijene, bavimo se kirijama, kopiranjem dokumenata, dijetama i fitnesima.

Nama se gade jedva punoljetni, postaju nam bučni ti istrpani slobodnjaci koji su troduplo mlađi, ali i iskreniji od nas. Ogovaramo sva bića oko sebe jer ljude gledamo drugim očima, skeniramo svaku njihovu manu, uživamo dok blatimo uspješnije od sebe, radujući se svakom neuspjehu najboljih prijatelja. Ljudi u srednjim godinama jedva čekaju da se neko razvede, naprasno udeblja, postane alkoholičar ili požali na lošu krvnu sliku. Žaleći njih mi, barem na tren, postajemo sretniji.

Ne žalimo samo njih, mi sa odvratnim žarom žalimo sve nesretne po ovom nesretnome svijetu, samo kako bi sebi opravdali naše dosadne, sigurne živote. „Jao, vidi, u Africi ljudi nemaju ni vode, a ti hljeb bacaš u šolju.“

U slobodno vrijeme tračamo. To su odlične teme za razgovor sa partnerom kojeg povremeno srećemo na putu iz dnevne u dječju i pored kojeg naveče šutimo, zureći u serije koje odano pratimo iz sedmice u sedmicu. Poput „Grey’s Anatomy“. To je ona serija u kojoj doktori plaču, pa se jedni drugima jadaju, pa opet plaču, pa se obljube, pa operišu jednog od njih, pa nekom umre majka.

U kasnim srednjim godinama nas drma hipohondrija, žalimo se na kosti, leđa, zabrinuto zurimo u mladeže, redovno mjerimo pritisak i pipkamo puls. Postajemo osjetljivi na promjene vremena, buku u stanu iznad i graju djece ispod prozora.

Nas, ljude u kasnim srednjim godinama, neko stalno treba da podsjeća na to da ćemo jednog dana nestati bez traga, kao da nas nikada nije ni bilo. Neko će se možda sto, u vrh glave dvjesto godina, sjećati našeg imena, neko će par desetljeća uljepšavati naše grobove. A onda – beskonačno dugo mi više nećemo postojati (barem ne na ovom svijetu, u tome se slažu i ateisti i vjernici).

Upravo zato ovaj jedini život koji imamo treba živjeti. Disati ga duboko, smijati se, družiti, razgovarati, češće biti blesav pojedinac a rjeđe dosadnjaković iz mase. Ponekad učiniti nešto lijepo sami sebi, ostvariti onaj mali, smiješni san, učiniti nešto drugima glupo a nama posebno.

Uz više kafa i smijeha, manje lajkova i smajlija „čekanje“ postaje podnošljivije.

Dino Šoše