Zašto ljudi vjeruju u teorije zavjere?
“Kad se ljudi osjećaju ugroženo ili van kontrole, prirodno je to što žele da uspostave kontrolu i red u nasumičnost tako što će pribjeći teorijama zavjere”, kaže dr John Cook, koautor knjige “Priručnik o teorijama zavjere”.
Većini se, dakle, u manjoj ili većoj mjeri, može desiti da poklekne pred složenom teorijom koja objašnjava naizgled neobjašnjivo, novo, prijeteće, neobično. Istraživanje Joshua Harta, profesora psihologije njujorškog koledža Union, pokazalo je da su određene grupe ljudi ipak sklonije tome da povjeruju u teorije zavjere.
“Ovi ljudi su sumnjičaviji, nepovjerljivi, ekscentrični, žele da se osjećaju posebno i skloniji su da svijet vide kao mjesto koje je samo po sebi opasno”, ističe Hart. “Oni, takođe, češće prepoznaju smislene obrasce tamo gdje ih možda nema. Ljudi koji ne vjeruju u teorije zavjere obično imaju suprotne karakteristike.”
U istraživanju čiji su rezultati objavljeni u “Žurnalu o individualnim razlikama”, Hart i njegova studentkinja Molly Graether su ispitali više od 1.200 odraslih Amerikanaca na teme koje se tiču njihovih ličnih osobina, političke orijentacije i demografske pozadine, kao i jesu li saglasni s generičkim konspirativnim izjavama poput “Moć onih na vlasti je manja od moći malih i nepoznatih grupa koje zapravo kontrolišu svjetsku politiku” ili “Grupe naučnika manipulišu, izmišljaju i skrivaju dokaze kako bi prevarile javnost”. Utvrđeno je da će do vjerovanja u teorije zavjere prije doći kod osoba koje imaju splet karakteristika ličnosti koje se u psihologiji nazivaju šizotipijom. Ovakvi učesnici istraživanja su češće nego oni koji ne vjeruju u teorije zavjere procjenjivali besmislene izjave kao dubokoumne ili tvrdili da se, recimo, oblik trougla koji se pomjera po ekranu kreće s namjerom. “Drugim riječima, zaključili su da postoje značenje i motiv tamo gdje drugi nisu”, objašnjava Hart.
Kako je on pojasnio, sve ovo pomaže psiholozima da shvate da se teorije zavjere razlikuju od ostalih pogleda na svijet po tome što su u svojoj osnovi — tmurne. To ih razlikuje od pozitivnih poruka, kakve postoje kod, na primjer, religijskih ubjeđenja. Na prvi pogled, neki problem je zagonetka, a ukoliko ste osoba koja vidi svijet kao haotičan, zlonamjeran, prepun nepravde i patnje, postoji izvjesna utjeha i razrješenje u vjerovanju da je za sve kriv jedan čovjek ili neka mala grupa.
Interes ispred razuma
Tu se, naravno, priča o ovako složenom problemu ne završava, jer u nekim slučajevima presudnu ulogu ima, očekivano, interes. Sudeći po studiji psihologa Univerziteta u Kentu iz 2017, pojedinci koji vjeruju u teorije zavjere od njih imaju socijalnu ili egzistencijalnu korist. Tako, recimo, neko ko radi u industriji uglja ne želi da vjeruje u globalno zagrijevanje, dok neko drugi strastveno podržava određenu političku stranku jer je očekuje boljitak na ličnom planu.
“Žele da vjeruju u nešto i bore se za to čak i kada im razum poručuje da to nije nešto u šta oni vjeruju”, kaže dr Carla Marie Manly, klinički psiholog koji se bavi strahom, medijima i psihološkim uticajem problema kakav su teorije zavjere na psihu.
Ipak, dobit ne mora da bude samo finansijska i materijalna, već pojedinac može da želi da bude dio neke grupe. “Mi imamo plemenski mentalitet zbog kog želimo da pripadamo grupi”, kaže dr Manly. “Na vrlo primitivnom nivou, to čini da se osjećamo bezbjedno… Kao da nismo sami, kao da smo dio nečega većeg od nas samih, gdje nas ljudi razumiju i mi razumijemo njih.”
Čak i kad stvarnost jasno pokazuje da smo u zabludi, ljudi su u velikom broju skloni da se drže svojih teorija iz pukog ponosa i inata. “Postoje ljudi koji će se, do gorkog kraja, držati nečega što je netačno jer ne žele da povjeruju da griješe”, napominje dr Manly.
Foto: Freepik
