Za Thomsona spremni!

Marko Perković, poznatiji kao Thompson, čovjek je koji je dokazao da u Hrvatskoj ne moraš pjevati o djevojci ili izgubljenoj mladosti da bi postao zvijezda – dovoljno je da spakuješ tri akorda, malo Boga, malo domovine, malo “kontroverznog folklora” i recept je spreman. Njegova karijera počela je u ratu, kada je nosio mitraljez Thompson, a nadimak se, eto, zalijepio. Od tada do danas, oružje je, srećom, zamijenio mikrofonom, ali je repertoar ostao gotovo isti.

Bojna Čavoglave bila je njegova ulaznica u vječnost… ili barem u neizbježne rasprave na društvenim mrežama. Pjesma koja je u ratnim godinama grijala patriotska srca, a danas je glazbeni ekvivalent crne kafe – gorka, jaka i ne preporučuje se svima.

Njegovi koncerti su posebna vrsta hodočašća – pola vjernika, pola turista, pola političkih komentatora (da, tri polovine, jer Thompson publiku dijeli na načine koje matematika ne može pratiti). Hipodrom 2025. bio je vrhunac: skoro pola miliona ljudi, dronovi koji na nebu crtaju križeve i zastave, poljska bolnica spremna kao da se očekuje bitka kod Waterlooa, i logistika na nivou NATO vježbi. Bio je to događaj koji je jednima bio “praznik zajedništva”, a drugima “noćna mora sa ozvučenjem”.

Naravno, gdje je Thompson, tu su i kontroverze. Za jedne, on je glas naroda, branitelj vjere i tradicije. Za druge, on je hodajuća vremenska mašina koja nas vraća u ’41. – samo sa boljim svjetlosnim efektima. Njegovi nastupi su mjesto gdje se političari pojavljuju da dobiju aplauz, a ambasadori drugih država – da provjere kako stoje hitni izlazi.

U suštini, Thompson je kao ona bočica rakije što stoji na polici u dnevnoj sobi: za neke je ponos i lijek, za druge sramota koju treba sakriti kad dođu gosti. Ali šta god mislili o njemu, jedno mu se mora priznati – zna kako da ga svi slušaju, čak i oni koji ga “nikad ne bi poslušali”.

I kao što je to uobičajeno sa figurama koje nose toliku simboliku – Thompson ne živi samo na bini. On živi i u raspravama, kolumnama, političkim govorima i kafanskim svađama. Za jedne je muzički apostol i neupitni glas domovine; za druge relikt prošlosti koji modernu Hrvatsku vuče unazad. U nastavku donosimo neka od najzanimljivijih mišljenja koja smo pronašli na bespućima balkanskih medija.

Denis Jurić: „Mi smo perfektan narod, narod prošlosti“ (KONTRA)

Krenimo sa kontrom. Evo dijelova kolumne Denisa Jurića, pročitane na portalu Autograf.hr. „Sve je poprskano krvlju prošlosti. I sve je njojzi podloženo. Mrtvi su našminkani bojama herojstva. Oduzeta im je sva ljudskost. Jer kao ljudi (kakvim su sebe sami možda smatrali), slabo služe mitologiji državnih struktura. Heroji su tako heroin koji se brizga u vrelu krv patriotizma. Primjera je posvuda. Dok je takve prošlosti, koja nam je jedina stvarnost, uživat ćemo u pjevačima i Thompsonima prošlosti. Dok ponavljamo njihove mantre, nakratko mislimo da smo živi. Da nismo više zombiji. Da se krećemo tom jedinom brzinom koja nam je ostala. Rikvercom… Ako ne znaš šta je bilo, predlaže Thompson, da pitaš heroje oduzete ljudskosti, da pitaš kamenje. Nešto što je nijemo i što će odjekivati narativima koje ja ugradim u njega. Vjera, nada i ljubav postaju zanos, prkos, ponos. Tako živimo u obmani samih sebe da smo kršćansko društvo. A nikad se nismo naučili opraštati, spoznavati krivnju, biti oslobođeni. Čak naprotiv; režimo i satiremo upravo one stvari koje imaju veze s Kristovom porukom ljubavi prema bližnjemu.“

Alen Fućak: „Razlozi zbog kojih Hrvati vole Thompsona“ (PRO)

Fućak, očigledni fan Marka Perkovića, na portalu Dijalog.hr objašnjava zašto ga Hrvati (mada bi tačnije bilo jedan dio Hrvata) vole. „Karizma koju Thompson nesumnjivo ima, kvaliteta izvedbe njegove glazbe i produkcija na svjetskoj razini svakako su doprinijele neviđenom interesu za ovaj koncert. Ali, to je još uvijek samo dio priče. Tajna Thompsonova uspjeha krije se prije svega u svemu što on predstavlja. A ovaj glazbenik, hrvatski branitelj iz Čavoglava, personifikacija je hrvatske povijesti, nacionalnog sjećanja i duhovnog naslijeđa. Privrženost obitelji koju zagovara Marko Perković i ljubav prema Bogu i Domovini koje iskazuje u svojim pjesmama, vrijednosti su koje ovaj kantautor dijeli s onom velikom, najvećom, ujedno i tihom većinom svog naroda. Thompson pjeva o temama o kojima drugi šute. Ta ogromna disproporcija između vrijednosti koje zastupa politička, medijska i kulturna elita u našoj Domovini u odnosu na one koje su u narodu najzastupljenije, a koje jedino Thompson artikulira bez zadrške, rezultirala je ovim svojevrsnim tihim mega protestom. Protestom koji za razliku od uobičajenog prosvjednog nihilizma nudi zajedništvo, ljubav prema ukorijenjenim vrednotama i ostavlja prostor za promjenu, najprije srdaca. Umjesto blokade prometnica, razbijanja izloga i paljenja automobilskih guma, hrvatski će narod radije pjesmom i molitvom signalizirati da je bilo dosta. Da je vrijeme za novu stranicu. Da stalno nametanje krivnje koja se instruira neznanstvenim tvrdnjama nasljednika političke, kvaziznanstvene, medijske i kulturološke elite prošlog sustava neumitno ide prema svom razotkrivanju. Laž jednostavno ima svoj vijek trajanja. I to je duhovna kategorija.“

Miljenko Jergović: „Thompson je trgovac vjerom“ (KONTRA)

„…Šta misli Thompson, a šta njegova publika? I šta misle oni koji iz prikrajka i iz pozadine rade na stvaranju Thompsona? To su, recimo, zanimljiva pitanja. Thompson je trgovac vjerom, kod kojeg je, vjerojatno, golemom popularnošću stvoren određen mesijanski kompleks. Oni koji iz prikrajka za njega rade, HDZ, obavještajne i paraobavještajne službe, strukture Katoličke crkve, militantni su klerofašisti i falangisti, nešto između španjolskih frankista i Pinochetovih naci-fašista. Nema nikakve sumnje da djeluju pod visokim pokroviteljstvom Opus Dei i kojekakvih bijelih supremacističkih pokreta. Thompsonova publika, pak, kiti se ustaškim, fašističkim i neonacističkim insignijama, ali većinom je sastavljena od praznoglave mladeži, učlanjene u kojekakve crkvene organizacije i folklorna društva po Zapadu. U ovoj fazi, njima je nacizam samo ukras. Kao što je i njihovim nešto starijim rođacima i braći folklorno ustaštvo jedini zamislivi oblik hrvatskog patriotizma… Od srpskih ćacija razlikuju se po tome što na većini njih vidiš da imaju neke paralelne živote, u kojima su, možda, sasvim pristojna djeca, dobri austrijski ili njemački građani, pitoma čeljad iz malih i opustošenih slavonskih gradova.“

Reakcije: „Anestetik za kolektivnu frustraciju u Hrvatskoj“

Fenomen uspjeha Marka Perkovića Thompsona, prema pisanju njemačkih medija, može se objasniti samo u sklopu projekta istorijskog revizionizma koji provodi društvena elita. Ali tu je i raširen osjećaj simbolične praznine u društvu.

Nije upitno da Thompson veliča hrvatske fašiste iz Drugog svjetskog rata, tj. ustaški režim, ali on ga sam nije mogao do te mjere rehabilitovati i, reklo bi se – normalizovati. Hrvatska je u istom ratu ipak bila i jezgra jugoslavenskog partizanskog pokreta, jedinog u svijetu koji je uglavnom samostalno oslobodio svoju zemlju od totalne okupacije Sila osovine. Toga ne bi bilo bez antifašističkog jedinstva hrvatskog i srpskog stanovništva Hrvatske, pod vodstvom domaćih komunista. “U kontekstu sveopćeg pomaka udesno, ne samo u Hrvatskoj nego i širom Europe i svijeta, Thompsonova popularnost ne iznenađuje”, rekla je za Deutsche Welle Lada Duraković, muzikologinja te istoričarka muzike na Muzičkoj akademiji u Puli.

Prema njezinu uvidu, on je i ogledalo poraza kulturne politike i sistemskog uzmicanja institucija pred bučnijom, agresivnijom desnicom. Uzrok nije primarno rat između Hrvata i Srba s kraja prošlog vijeka, zapravo srpska okupacija velikog dijela RH, te potonje oslobođenje te zemlje. Mada je i Thompsonova karijera otpočela u tom ratu, bitna faza desničarske ekstremizacije društva dogodila se i prije i naknadno uz inicijativu s vrha, od strane elite.

Na primjer, to je izvedeno odobravanjem upotrebe ustaškog pozdrava “Za dom spremni” (ZDS), nalik ukrajinskom slučaju s desničarskim pozdravom “Slava Ukrajini”.

“U zemlji u kojoj nacionalna akademija znanosti i umjetnosti ‘pere’ ustašku ikonografiju”, dodaje sagovornica Deutsche Welle, “stvarajući distinkciju između ‘ustaškog’ i ‘domovinskog’ ZDS-a, a simboli povezani s NDH, poput hrvatskog grba s prvim bijelim početnim poljem, pronalaze put u poluslužbenu upotrebu, ustaško znakovlje na Thompsonovim koncertima nije više skandal, nego dio procesa institucionalne normalizacije historijskog revizionizma.”

Utopija zajedništva

“Ono je, dakle, dio kulturne politike za koju je država dala dozvolu”, konstatovala je ova muzikologinja koja se između ostalog bavi istraživanjem suodnosa ideologije i muzike. Ona usto nalazi da je, za jedan dio publike, razlog popularnosti Thompsona svakako svjestan ideološki izbor. Jer takvi u njegovim pjesmama prepoznaju i dijele narativ isključivosti, reprodukovanje poruka koje trivijalizuju zločine, relativizuju fašizam i slično.

Ali, ova naučnica upozorava da posmatranje njegove popularnosti samo iz tog rakursa znači prilično pojednostavljivanje. Uostalom, kako pritom izgleda muzikološki osvrt na strukturu fenomena Thompson?

“U osnovi, Thompsonova glazba je vrlo funkcionalna i koristi poznate mehanizme za postizanje određenog učinka: hard rock ili heavy metal obrasci s melodičnim refrenima i snažnim ritmom, jednostavne harmonijske progresije, distorzirane gitare, snažni bubnjevi, povremeno korištenje tradicijskih instrumenata, i dominantno emocionalno artikuliran vokal. Taj učinak je srž njegove privlačnosti, jer pruža utopiju pripadnosti, nekakav emocionalni odgovor na duboke društvene frustracije. Ukratko, fenomen Thompson je više pitanje onoga što ljudi osjećaju nego onoga što misle, taj afektivni moment je ključan”, objasnila je Duraković.

Thompson, nastavlja ona, pobuđuje kolektivna afektivna stanja, trenutke u kojima masa dijeli neki zajednički osjećaj – tugu, ponos, prkos, euforiju. “Na probleme poput materijalne nesigurnosti, kulturne dezorijentacije, simboličke praznine – ko smo mi, što smo preživjeli, za što smo se borili, je li to ta Hrvatska koju smo sanjali – Thompson nudi odgovore”, ističe za DW Lada Duraković.

Kompenzacija smisla

“A njegovi odgovori glase: tvoja je patnja legitimna, pripadnost hrvatskom narodu sveta, tvoja žrtva je zaista zabilježena u historiji”, nastavila je Duraković, “što je ljekovito za sve koji se svakodnevno osjećaju beznačajno, obespravljeno, prezreno, prevareno – nekakav anestetik za frustraciju, i adrenalinski booster.”

Duraković naglašava da pri tom ‘hranjenju’ osjećaja zajedništva, nacionalnog ponosa i pripadnosti poseban tretman ima dijaspora kao aktivni, emotivno i duhovno povezani segment hrvatskog naroda. “S njegovog koncerta publika vjerojatno odlazi s osjećajem smisla, čime kompenzira ono što joj u stvarnosti nedostaje”, kaže ona.

Po njenom mišljenju Thompson nudi stabilnu afektivnu kartu: ‘Znam što osjećaš, i evo, moja glazba ti potvrđuje da si u pravu.’ To je, kaže, razlog zašto on nije ‘samo pjevač’, nego emocionalni centar za hiljade ljudi, regulator osjećaja identiteta, te proizvođač nekakve kolektivne afektivne kohezije koja u društvu duboke nesigurnosti pruža osjećaj reda, smisla i pripadnosti.

Foto: Freepik