René Benko: genijalac, manipulator ili samo žrtva vlastitih ambicija?
U sudnici u Innsbrucku vladao je muk dok je sutkinja Andrea Wegscheider čitala presudu. René Benko, čovjek koji je decenijama gradio carstvo od stakla i betona, koji je letio privatnim avionima i ručao s kancelarima slovio za jednog od najmoćnijih investitora u Evropi, slušao je kako mu se izriče kazna zatvora – dvije godine bezuslovno.
Za jedne, on je simbol austrijskog sna, dječak iz Tirola koji je iz ničega stvorio imperiju vrijednu milijarde. Za druge, oličenje sistema u kojem se moć, novac i politika isprepliću dok se kula od papira ne sruši. Ko je zapravo René Benko — genijalni investitor, majstor manipulacije ili čovjek koji je vjerovao da je nedodirljiv? Kako je dječak iz Tirola izgradio carstvo koje se prostiralo od Berlina do New Yorka? I na kraju, kako je sve to srušio vlastitim rukama, zbog “samo jednog poklona” od 300.000 eura?
Početak kraja
Sudsko vijeće pod predsjedanjem sutkinje Andrea Wegscheider u presudi je jasno razdvojilo dvije optužbe. U oba slučaja postavljalo se pitanje da li je Benko namjerno oštetio svoje povjerioce premještanjem novca.
Nakon dva dana suđenja, proces protiv osnivača Signa grupe, Renéa Benka, završen je presudom o krivici zbog nezakonite isplate 300.000 eura njegovoj majci. Četrdesetosmogodišnji milijarder, koji se nalazi u pritvoru od januara, osuđen je na 24 mjeseca bezuslovne kazne jer je, prema nalazima suda, iz firmine kase isplatio novac koji, kako je utvrđeno, nije imao poslovno opravdanje.
Prema tvrdnjama tužilaštva, Benko je krajem novembra 2023. godine povukao 1,5 miliona eura iz Ingbe fondacije putem svoje majke. Dio tog novca korišten je za “različite privatne izdatke” poput kupovine namještaja i uređenja enterijera, dok je preostalih 300.000 eura navodno pokušao “sakriti” od povjerilaca tako što ga je vratio majci. Kasnije je, prema izvještajima ORF-a, njegova majka ponovo uplatila Benku značajnu sumu.
Sutkinja Wegscheider i porotnici ocijenili su da je riječ o svjesnom i namjernom činu zloupotrebe položaja, a pokušaji odbrane da to predstave kao “pogrešno tumačenje internih odluka” nisu prihvaćeni. „Benko je od svoje majke dobio poklon, a zatim ga je bez pravnog osnova vratio. Sve što je uslijedilo nakon toga je nebitno“, navela je sutkinja u obrazloženju presude, prenosi ORF.
Svjedoci u ovom procesu nisu ispitani, jer je sutkinja pročitala razne izvještaje i e-mailove koji su se ticali prenosa novca i poklona, te je smatrala da dokumentacija dovoljno rasvjetljava slučaj. Za ovaj dio optužbe bila je predviđena kazna od šest mjeseci do šest godina. Na kraju, Benko je osuđen na dvije godine bezuslovne kazne, iako je do sada bio bez kaznene evidencije.
Oslobađajuća presuda po prvoj tački optužnice
Prva tačka optužnice odnosila se na unaprijed plaćenu kiriju za Benkovu vilu na innsbruškom Hungerburgu. Slučaj je, po mišljenju tužilaštva, predstavljao pokušaj skrivanja imovine uoči bankrota. Iznos sporne transakcije bio je nešto veći od 360.000 eura.
Prema tvrdnjama Državnog odvjetništva za borbu protiv korupcije (WKStA), kuća je u tom periodu bila u lošem stanju i neupotrebljiva za stanovanje, pa je unaprijed plaćena kirija za četiri godine, i to u trenutku kada je Benko znao da mu prijeti stečaj, predstavljala “namjerno oštećenje povjerilaca”.
Sud, međutim, nije prihvatio tu verziju. Na osnovu iskaza svjedoka utvrđeno je da je vila bila potpuno useljiva i pogodna za stanovanje. Stečajni upravnik Andreas Grabenweger, koji je s Benkom obišao vilu u ljeto 2024, izjavio je da je enterijer bio “u vrlo dobrom stanju”, a tu tvrdnju potvrdio je i građevinski tehničar zadužen za renovaciju objekta, koji ju je posljednji put posjetio krajem 2023.
Predsjedavajuća sutkinja navela je da u Innsbrucku „svaka podrumska prostorija košta 1.000 eura“, te da kirija od 7.500, odnosno 6.000 eura, nije bila nerazumno visoka, prenosi Der standard. Zbog toga je u ovom dijelu presuda bila oslobađajuća. Presuda još nije pravomoćna.
Dodatne optužbe na putu
U završnoj riječi Benkov branilac, Norbert Wess, ponovo je odbacio sve optužbe protiv svog klijenta, tvrdeći da je tužilaštvo ignorisalo oslobađajuće dokaze.
„Optužba ostaje pogrešna, bila je pogrešna i nikada neće biti tačna,“ rekao je Wess, prenosi Der Standard. Nakon izricanja presude, Wess je izjavio da Benko na odluku suda gleda „jednim okom koje se smije, drugim koje plače“, opisujući ga kao „borca koji se zna snaći u svakoj situaciji“.
Iako je ova presuda privukla najveću pažnju javnosti, slučaj Signa i Renéa Benka daleko je od završenog. Austrijsko Državno odvjetništvo za borbu protiv korupcije (WKStA) već je pripremilo drugu optužnicu, koja još nije pravosnažna, dok se u pozadini vodi više od desetak odvojenih istraga protiv Benka i još najmanje deset osoba povezanih s poslovanjem Signa grupe.
Kako sada stvari stoje, prvi proces bio je tek uvod. Pravi izazovi za Renéa Benka tek dolaze.
Ko je zapravo René Benko?
Čovjek koji je doživio meteorski uspon s grupom za nekretnine Signa, a nekih trideset godina kasnije i najveći bankrot u istoriji Druge Republike. Čovjek koji je s osamnaest godina napustio školu i počeo raditi na prenamjenama potkrovlja u Innsbrucku, da bi kasnije postao simbol austrijskog poslovnog uspjeha i ambicije. Svoju preduzetničku viziju, kako se prisjeća Der Standarad, Benko je jednom opisao u časopisu Trend: „Signa bi trebala biti porodični evropski industrijski i investicijski holding, sličan porodičnim udjelima Agnellija, Oetkersa ili Reimannsa.“
Forbes ga je 2019. godine svrstao među najbogatije ljude svijeta, s neto vrijednošću od 4,6 milijardi eura. Pet godina kasnije, u martu 2024. godine, njegova je vlastita imovina proglašena bankrotom, a protiv njega se vode istrage u Austriji, Njemačkoj, Lihtenštajnu i Italiji. Od januara se nalazi u pritvoru.
Uspon i pad Renéa Benka i njegove Signa Grupe, konglomerata s više od hiljadu povezanih kompanija, ima sve elemente scenarija za Netflixovu seriju. Sin opštinskog službenika i vaspitačice u vrtiću, Benko je izgradio golemo bogatstvo: vile, planinsku kućicu u Arlbergu, privatni mlažnjak, konje, jahtu dugu 64 metra i helikopter.
Namamio je milijarde eura od bogatih i diskretnih investitora poput građevinskog preduzetnika Strabaga Hansa-Petera Haselsteinera, osnivača Fressnapfa Thorstena Toellera i arapskih državnih fondova. U upravne odbore Signe dovodio je bivše političare poput nekadašnjeg kancelara Alfreda Gusenbauera i druge javne ličnosti.
Njegovo je carstvo, međutim, urušeno gotovo preko noći, u trenutku kada su kamatne stope počele rasti, a višegodišnji procvat nekretnina naglo završio.
Kako je Benko uspio, a zatim i propao?
Odgovor na ovo pitanje može se samo približno dati, jer između ostalog Benko nikada nije bio čovjek koji otkriva svoje srce. Rijetko je davao intervjue, a gotovo nikada uvid u svoj (preduzetnički) unutrašnji svijet. Kritičko izvještavanje uglavnom je odbacivao ili u najboljem slučaju ignorisao. Jedan njegov dugogodišnji saradnik to je sažeo ovako: „Uvijek je razmišljao u smislu potencijala, a ne rizika. A cilj mu je uvijek bio isti: uvijek je želio pobijediti, uvijek biti najveći.“ Potom je, kako prenosi Der Standarad, dodao: „Nije shvatio da to nikada ne bi moglo uspjeti. Možda to ni danas ne shvata.“
Dugo je taj pristup, ipak, funkcionisao. Kroz poznanstvo s jednim građevinskim majstorom, mladi Benko – usput rečeno, izuzetan alpinista – slučajno je ušao u svijet nekretnina. Sa Karlom Kovarikom, nasljednikom benzinskih pumpi Stroh, kasnije preimenovanih u Signa nakon pritisaka Immofinanza, osnovao je firmu Immofina. Zajedno su gradili specijalizovane medicinske centre i kupili robnu kuću Innsbruck Tyrol, koja je nakon obnove 2010. godine po projektu arhitekte Davida Chipperfielda postala Benkovo remek-djelo i mjesto na kojem je, paradoksalno, u januaru ove godine uhapšen u svojoj kancelariji.
Benko je prikupljao investitorski kapital osnivanjem fondova za nekretnine i, oko 2007. godine, započeo veliki šoping pohod koji ga je odveo od Bawaga (današnjeg Goldenes Quartiera) do Njemačke (robne kuće Galeria Kaufhof i KaDeWe), Velike Britanije (kupovina Selfridgesa), pa sve do New Yorka i Chrysler Buildinga. S ogromnom ambicijom, samopouzdanjem, oštrim okom za brojke i podatke, ali prije svega uz obećanja visokih povrata, Benko je uspio uvjeriti najbogatije među bogatima da investiraju u njegove projekte i pridruže se Signa Holdingu te njegovim podružnicama Signa Prime i Signa Development.
Čak je i legendarni vozač Formule 1 Niki Lauda 2018. godine oduševljeno govorio o tome kako u Signi ostvaruje prinos između 18 i 20 posto. Ko ne bi želio biti dio takvog uspjeha? Međutim, u Signi nije bilo naivaca – samo ljudi pod uticajem tzv. efekta slave, kako je Der Standardu objasnio poslovni psiholog Erich Kirchler sa Univerziteta u Beču: „Kada superzvijezda pozove druge da učestvuju u projektu, oni se lako ubijede. A kada se uključe drugi uspješni ljudi, nastaje lančani efekat koji ohrabri i one koji su do tada oklijevali.“
Bivši menadžer Signe (žene su, inače, bile rijetkost na rukovodećim pozicijama) na sličan način objašnjava Benkovu moć uvjeravanja, naročito kod starijih investitora: impresionirao ih je idejama, hrabrošću i brzinom. „Benko je uvijek bio brži od svih njih“, rekao je za Der Standard.
Brzi tempo, visoki prinosi, visoki rizik – gotovo nikoga to nije previše brinulo. Danas, kada su mnogi investitori izgubili novac, tvrde da ih Benko nije na vrijeme informisao o stvarnom stanju, ili im je čak davao pogrešne podatke, što on kategorički negira.
Stečajni upravnici, međutim, smatraju da su Signine firme bile u problemima mnogo prije kraja 2023. godine. Signa Prime, na primjer, počela je bilježiti gubitke još 2014. godine. Ipak, konačnu riječ o tome daće sud.
Igra balansiranja na ivici
U svakom slučaju, Benko i njegov tim stvorili su pravu korporativnu džunglu. Uvid u kompanije iz sistema Signa gotovo da nije postojao ni u zvaničnom registru preduzeća. Brojne firme nisu podnosile bilanse, iako su bile dužne po zakonu, a one koje jesu, to su često činile sa velikim zakašnjenjem. Zbog toga su menadžeri dobijali novčane kazne, ali prvo, one su bile simbolične, i drugo, te kazne je u većini slučajeva pokrivala sama Signa. Uz to, korporacija nikada nije imala objedinjeni, konsolidovani finansijski izvještaj. Njegovo sastavljanje izbjegavano je kad god je to bilo moguće, i to uz aktivnu podršku savjetnika i računovođa.
Signa, zapravo, nije bila bez finansijskih problema ni mnogo prije konačnog sloma. „U početku smo se brinuli hoćemo li uopšte dobiti platu“, prisjeća se jedan dugogodišnji zaposlenik za Der Standard. Ipak, Benko se, kako kaže, uvijek nekako snašao – iako je bio „na ivici novčanog toka i putovao na posao“, uspijevao je održati sistem u pokretu, između ostalog i zahvaljujući lojalnosti svojih finansijera.
Čak i za Božić 2022. godine, kada je situacija već bila krajnje napeta, svim zaposlenima je obećan i isplaćen bonus za koronavirus u iznosu od 3000 eura. Benko je znao kako da svoje menadžere veže za sebe istim oružjem kojim je pridobijao i investitore – novcem. U ovom slučaju, kroz visoke plate i bonuse koji su stvarali osjećaj lojalnosti i sigurnosti, sve do samog kraja.
Mreža moći i uticaja
To je imalo snažan uticaj i na Benkove savjetnike, članove savjetodavnog odbora Signa Holdinga, te nadzornih odbora javnih preduzeća Prime i Development. Osnivač Signe nije ništa prepuštao slučaju prilikom popunjavanja ovih odbora. Tako je, na primjer, odmah nakon svog povlačenja iz politike 2008. godine doveo bivšeg kancelara Alfreda Gusenbauera (SPÖ), koji je tada radio kao visoko plaćeni konsultant. Gusenbauer je formirao prvi važan čvor u Benkovoj mreži, a ubrzo su mu se pridružili i drugi uticajni ljudi. Godine 2010. pridružio se nadzornom odboru Strabaga i upravnom odboru porodične zaklade svog prijatelja Haselsteinera, koji je 2013. ostvario svoju prvu investiciju u Signu.
U Benkovim odborima nalazili su se i bivši izvršni direktori, poput Karla Sevelde (RBI) i Karla Samstaga (Bank Austria), bivši šef kasina Karl Stoss, bivši član Austrijskog olimpijskog odbora, kao i Susanne Riess-Hahn, bivša prorektorica Plave stranke (2000–2003) i izvršna direktorica Wüstenrota. Njihove veze i mogućnost otvaranja važnih vrata u biznisu i politici sigurno su bile ključni faktor u njihovom angažovanju.
Benkovu sposobnost da okuplja ljude najbolje ilustruju popisi gostiju na njegovim lovačkim druženjima, rođendanskim proslavama i jesenskim Törggelen događajima, gdje je pozivao goste da uživaju u mladom vinu i pečenim kestenima. Gotovo svi su dolazili. U luksuznom okruženju okupljao je poslovne partnere, investitore, savjetnike i političare – sve ljude koji su mu mogli biti od koristi, a koji su se zauzvrat osjećali važnima i čak prijateljski povezani s njim.
Benko je svoj ugled dodatno potvrđivao medijskim priznanjima: 2011. i 2017. proglašen je „Čovjekom godine“ u časopisu Trend, a godinu dana kasnije „Strategom godine“ u Handelsblattu. Ove titule samo su dodatno učvrstile njegov status i imidž moćnog igrača na poslovnoj i političkoj sceni.
Osjećaj važnosti pored Benka
Jedan od primjera je njegova 40. rođendanska proslava 2017. u Villi Ansaldi na jezeru Garda. Pozvano je bilo više od 100 ljudi, uključujući Tinu Turner. Ko je sjedio pored Benka za stolom broj jedan? Među gostima su bili 30-godišnji ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz, koji je nakon mandata kancelara trebao regrutirati arapske investitore za Signu u zamjenu za naknadu; ministar unutrašnjih poslova i političar ÖVP-a Wolfgang Sobotka; Susanne Riess i njen budući suprug, povjerenik EU Johannes Hahn; bivši kancelar Gusenbauer; i Siegfried Wolf, preduzetnik s dobrim vezama u Rusiji.
Postavljanje gostiju bilo je pažljivo osmišljeno, što potvrđuje knjiga „Inside Signa“ novinara Rainera Fleckla i Sebastiana Reinharta. U e-mailu zaposlenicima, kako prenosi Der Standarad, Benko je naveo da ljudi poput njegovog savjetnika za maloprodajni odjel Dietera Berninghausa, investitora Ronnyja Pecika i Aksela Lunda Svindala, norveškog skijaša kojeg je doveo kao ambasadora brenda, trebaju sjediti za „važnim stolovima“. Cilj je, kako je to objasnio, bio da budu „pored nas ili dobro pozicionirani tako da se i oni osjećaju ‘važno’“.
Opsesija rastom
Benkovi politički kontakti činili su se vrlo korisnim. Na primjer, njegova veza s glavnim sekretarom Ministarstva finansija, Thomasom Schmidom, očigledno je donosila rezultate – Schmid je u sada već poznatom razgovoru izrazio divljenje prema Benku i njegovoj divovskoj jahti. Političari ÖVP-a podržali su ga pri kupovini Leiner Housea u Beču, a 2018. godine Benko je preuzeo cijelu grupu trgovina namještajem, s namjerom da je proda 2023. Kao ključni svjedok, Schmid je priznao da je pomogao Benku u poreznoj reviziji, za što mu je Benko navodno ponudio dobro plaćeno mjesto u Signi – što Benko poriče.
Činilo se da uzlazni trend nema kraja. Između 2010. i 2020. godine, imovina Signe porasla je za oko 2000 posto, na 15 milijardi eura, barem na papiru, dijelom zahvaljujući dobicima od revalorizacije koji su održavali stalno rastući točak finansiranja u pokretu. Sve se vrtjelo oko rasta, rasta i još više rasta. Prema riječima saradnika, Benko je bio praktično opsjednut: nakon što se Signa mjesecima borila da sklopi neki posao, on, naviknut raditi gotovo danonoćno, nije slavio niti uzeo nekoliko sati odmora – odmah bi započeo sljedeći posao.
Ko je držao konce u rukama?
Je li Benko ignorisao početna upozorenja prije nego što su robne kuće u Njemačkoj bankrotirale i trebale državne subvencije, nekretnine su devalvirane, a investitori su ga okrivili za gubitke? Prema riječima upućenih, kritika nije bilo mnogo, a kada bi se pojavila, odbijala se od njega.
Benko možda stvari vidi sasvim drugačije. Prema njegovim riječima, više nije bio odgovoran za operativno poslovanje Signe, suprotno tvrdnjama svjedoka, Saveznog javnog tužilaštva (WKStA), investitora i stečajnog upravnika. Tokom ispitivanja izjavio je da su menadžeri upravljali kompanijom, ali da je s njim, kao osnivačem i bivšim predsjednikom savjetodavnog odbora, „logično postojala aktivna razmjena informacija“. O tome će na kraju odlučiti sudovi.
Foto: Freepik
