Niki Glattauer: Interview prije asistiranog samoubistva

Nikolaus „Niki“ Glattauer rođen je 1959. u Zürichu i dugo je radio kao novinar u redakcijama Presse, Kurier, Arbeiterzeitung, Krone i News. Prekosutra će sebi oduzeti život — legalno.

Nini boluje od karcinoma žučnih puteva, bolesti koja mu ostavlja malo vremena i još manje izbora. Umjesto da čeka dugotrajnu patnju i sporo gašenje u bolničkom krevetu, odlučio je sam odrediti datum i sat svog odlaska. To će biti prekosutra, 4. septembara, u njegovom stanu na Laaerbergu, uz prisustvo ljekarke i medicinske sestre, u skladu sa austrijskim zakonom o asistiranom samoubistvu. Glattauer je tražio da se o tome govori javno, da njegov slučaj ne ostane privatna stvar, već primjer i poziv na raspravu o dostojanstvu posljednjih dana života.

Sve što sada radim — radim posljednji put
U stanu na Laaerbergu, punom knjiga, uspomena i tik-takanja stare kukavica-satice, Niki Glattauer je odlučio ispričati svoju posljednju priču. U goste je pozvao dvojicu novinara — Floriana Klenka, glavnog urednika Faltera, i Christiana Nussera, dugogodišnjeg kolegu i današnjeg šefa Newsflixa. „Ja nisam neko ko želi živjeti po svaku cijenu“, kaže tiho, ali čvrsto. Dok opisuje kako će 4. septembra na balkonu posljednji put pogledati park iz djetinjstva, dodaje: „Sve što sada radim — radim posljednji put.“

Za njega rak nije neprijatelj, nije borba koju mora dobiti. „Rak nije neprijatelj. Ne želim da ga pobjeđujem.“ Zato je odlučio da mu kraj bude uredan i miran, a ne haotičan i bolan. „Izabrao sam jutarnji termin, ne želim cijeli dan čekati smrt.“ Odluku je donio sam, ali ju je podijelio sa svojom djecom. Njihove riječi, kaže, bile su potvrda da ga razumiju: „Papi, vjerovatno bismo na tvom mjestu učinili isto.“

I dok govori o smrti, nikada ne zvuči očajno, nego gotovo pomireno, čak ironično: „Ja sam svoj koncert odsvirao. Zašto bih sada dodavao još 17 biseva?“ U pozadini se stalno provlači pitanje dostojanstva, ono koje nadilazi lični slučaj i pogađa cijelo društvo: „Ako umireš u sistemu koji nema vremena, osoblja ni njege, je li to dostojanstveno umiranje?“

Pri punoj svijesti i dokazano neizlječiv
Asistirano samoubistvo u Austriji od 1. januara 2022. više nije krivično djelo. U decembru 2020. Ustavni sud je srušio dotadašnju zabranu, presudivši da pravo na samoodređeni kraj života spada u osnovna prava i slobode. Vlada je potom donijela Zakon o “Sterbeverfügung” – pravni okvir koji omogućava terminalno bolesnim osobama da zatraže pomoć pri okončanju života.

U praksi to znači da osoba mora biti punoljetna, pri punoj svijesti i dokazano neizlječivo bolesna. Dva ljekara – od kojih jedan mora imati palliative-kompetenciju – provjeravaju dijagnozu i sposobnost donošenja odluke. Nakon toga slijedi posjeta notaru, koji potvrđuje da odluka nije donesena pod pritiskom niti iz interesa nasljedstva. Tek tada se izdaje tzv. Sterbeverfügung, službeni dokument koji otvara put medicinski kontrolisanom postupku.

Standardno, zakon predviđa period čekanja od 12 sedmica, ali u terminalnim slučajevima, poput Glattauerovog, taj rok se može skratiti na samo dvije sedmice. Sam čin mora sprovesti ljekar uz prisustvo kvalifikovane medicinske osobe, a pacijent lijek uzima sam – razlika prema eutanaziji, koja je i dalje zabranjena.

Niki Glattauer nije bio samo pacijent koji se suočio s dijagnozom, već i javna ličnost koja je obilježila austrijsko novinarstvo i školstvo. Radio je u velikim redakcijama, bio zamjenik glavnog urednika News-a, a kasnije se posvetio učiteljskom pozivu i knjigama o školskom sistemu. „Najdraža uloga u životu bila mi je ona oca“, rekao je u razgovoru, priznajući da bi, da je mogao, samo to izabrao. Iako ga se mnogi sjećaju po britkim kolumnama i kritikama sistema, on je na kraju želio da ga djeca pamte drugačije: „Želim da me vide ovakvog kakav sam danas, a ne slomljenog u bolničkom krevetu.“

Niki Glattauer nije jedini koji je odlučio da javno govori o vlastitom kraju, pa zatim i da ga sam odredi. Njegova odluka podsjeća na slučajeve iz drugih zemalja, gdje su ljudi, često javne ličnosti, intervju koristili kao posljednju priliku da pošalju poruku društvu.

Kad život postane nepodnošljiv
Francuskinja Chantal Sébire, učiteljica oboljela od rijetkog tumora lica, pred kamerama je govorila kako je „nečovječno prisiljavati nekoga da tako živi“, moleći državu za pravo na eutanaziju. „Ne bi se ni životinji dopustilo da prođe kroz ovo što sam ja preživjela“, rekla je nekoliko dana prije smrti. Kada joj je sud odbio zahtjev, pronađena je mrtva u vlastitom domu.

Slična je bila i priča Nancy Crick iz Australije. Pojavila se u medijima i otvoreno ispričala kako je izgubila svaki trag kvaliteta života. „Ne znam šta imam, ali znam da mi je život postao nepodnošljiv“, kazala je. Nedugo zatim, uz podršku porodice i aktivista, izvršila je asistirani samoubistvo.

Politički čin protiv tabu teme
Takvi slučajevi, od Francuske do Australije, imaju zajedničku nit: intervju nije samo lična ispovijest, nego i politički čin, način da se razbije tabu i natjera društvo da gleda u lice onome što inače gura na margine. Niki Glattauer je želio upravo to — da njegova odluka ne ostane tiha, nego da postane povod za raspravu o tome šta znači dostojanstveno umiranje u Austriji.

I dok je Chantal Sébire u Francuskoj naišla na odbijanje, a Nancy Crick u Australiji na sumnje i podjele, Niki Glattauer u Beču koristi zakonsko pravo koje je tek nedavno izboreno. Njegov intervju je više od ličnog svjedočanstva: to je ogledalo društva koje tvrdi da garantuje dostojanstvo, ali ga često ne može osigurati ni u bolnici ni u školi, institucijama koje su obilježile njegov život. Kada ujutro 4. septembra posljednji put otvori prozor i pogleda park u kojem se igrao kao dijete, njegova poruka će ostati da lebdi nad Bečom: da li smo spremni priznati da pravo na dostojanstvenu smrt spada u temeljna ljudska prava — i da li smo spremni da ga učinimo dostupnim svima, a ne samo onima koji to mogu platiti?

VAŽNE INFORMACIJE

Za ljude u kriznim situacijama i njihove bližnje postoji niz mjesta za pomoć. Na stranici suizid-praevention.gv.at nalaze se brojevi za hitne slučajeve i prva pomoć kod suicidalnih misli. Savjete za razgovor i postupanje, posebno za djecu i mlade, nudi bittelebe.at.

Telefonska pomoć dostupna je širom Austrije na:

Kriseninterventionszentrum (pon–pet 10–17 sati): 01 / 406 95 95
Telefonseelsorge (0–24 sata, besplatno): 142
Männernotruf (0–24 sata, besplatno): 0800 246 247
Frauenhelpline (0–24 sata, besplatno): 0800 222 555
Rat auf Draht (0–24 sata, za djecu i mlade, besplatno): 147
Kindernotruf (0–24 sata, besplatno): 0800 567 567