Kopftuchverbot: Prava žena ili čisti rasizam?

Austrijska vlada ponovo pokreće raspravu o zabrani marame u školama – ovaj put za sve djevojčice mlađe od 14 godina. Prijedlog stiže pet godina nakon što je sličan zakon srušio Ustavni sud, i ponovo otvara niz starih pitanja: da li je marama znak ugnjetavanja ili slobode, šta o tome zaista piše u Kuranu, i kako se slične zabrane primjenjuju u drugim državama? U nastavku donosimo pregled najvažnijih aspekata ove debate – od pravnih i političkih dilema, preko reakcija muslimanske zajednice, do pitanja sekularnosti austrijskih škola i dvostrukih standarda kada je riječ o religijskim simbolima. Na kraju ostaje i jedno šire, gotovo egzistencijalno pitanje: može li se integracija graditi na zabranama – i koliko „austrijska“ smije biti djevojčica koja nosi maramu?

Austrijska vlada ponovo otvara staru raspravu: treba li djevojčicama biti zabranjeno da u školu dolaze s maramom na glavi? Najavljeni zakon cilja sve učenice mlađe od 14 godina, a obuhvata i državne i privatne škole. Prema nacrtu koji bi trebalo da bude predstavljen na jesen, roditelji bi u slučaju kršenja zabrane mogli plaćati kazne i do 1.000 eura, dok bi učitelji imali obavezu da prijavljuju učenice koje ne poštuju pravilo.

Ovo, međutim, nije prvi pokušaj. Još 2019. vlada Sebastiana Kurza uvela je zabranu za djevojčice do 11 godina. Ustavni sud ju je srušio samo godinu dana kasnije, uz obrazloženje da selektivno diskriminiše muslimane i krši princip jednakosti. Danas, pet godina kasnije, vlada pokušava ponovo – uz tvrdnju da će ovaj put zakon biti „čvršće utemeljen“ i da će obuhvatiti dodatne mjere.

Marama: Sloboda ili ugnjetavanje?

Za jedne je marama vidljiv znak ugnjetavanja i patrijarhalne kontrole nad ženama, simbol tradicije koja djevojčicama oduzima slobodu još prije nego što same postanu punoljetne. Upravo taj argument najčešće koriste političari koji zagovaraju zabrane – tvrdeći da država mora zaštititi djecu od prisile i segregacije.

Za druge, međutim, marama je upravo suprotno: slobodan čin identiteta i vjere, mogućnost da djevojčica ili žena sama odluči kako želi da se predstavi svijetu. U tom smislu, ona postaje simbol otpora prisili, ali i pravo na različitost.

I tu se krije srž spora: da li država smije da „štiti“ djecu od simbola koje one same mogu doživljavati kao izbor? Ili time zapravo nameće jednu, većinsku predstavu o tome šta sloboda jeste – i ko uopšte smije da je definiše?

Šta piše u Kuranu o marami?

Kuran nigdje izričito ne pominje maramu kao obavezno pokrivanje kose za djevojčice. Najčešće se citira sura En-Nur (24:31), gdje se vjernicama savjetuje da „spuste pogled, čuvaju stidnost i neka velom pokriju grudi“. Tumačenja se razlikuju: konzervativne škole islama vide u tome jasnu obavezu da se kosa i vrat pokrivaju, dok progresivni islamski teolozi naglašavaju da je riječ o širem pozivu na skromnost, a ne o tačno propisanom odjevnom predmetu.

Posebno je važno naglasiti da se Kuran obraća odraslim ženama, a ne djeci. U islamskoj tradiciji se pokrivanje često vezuje za pubertet, kao trenutak kada osoba postaje „vjerski odgovorna“. Zato brojni muslimanski učenjaci upozoravaju da prisila na nošenje marame u dječijem uzrastu nema osnova u svetim tekstovima, već potiče iz društvenih običaja i kulturnih interpretacija.

Drugim riječima, pitanje marame kod djevojčica nije vjerska dogma nego – tradicija, i zato se i unutar muslimanskog svijeta vodi živa rasprava koliko je opravdano da djeca budu obavezana na takvu praksu.

Zemlje s muslimanskom većinom i zabrane

Često se zaboravlja da pitanje marame nije isključivo sukob između „sekularnog Zapada“ i „islamskog svijeta“. I u brojnim muslimanskim državama postojale su – ili i dalje postoje – zabrane i ograničenja. U Turskoj je, na primjer, decenijama vrijedilo strogo sekularno pravilo: učenicama i studentkinjama bilo je zabranjeno nošenje marame u školama i na univerzitetima. Tek nakon 2010. došlo je do popuštanja, kada je vlada Recepa Tayyipa Erdoğana ukinula zabranu.

U Tunisu i nekim dijelovima Sjeverne Afrike, vlasti su takođe pokušavale ograničiti vjerske simbole u školama, polazeći od ideje da obrazovne ustanove moraju ostati neutralne. Čak i u Iranu, gdje je marama obavezna za žene, postoje rasprave da djeca ne bi trebalo da budu primorana na isto pravilo – iako je realnost često suprotna.

Ovi primjeri pokazuju da se pitanje nošenja marame ne dijeli isključivo po liniji „islamske“ i „zapadne“ kulture, već da unutar samog muslimanskog svijeta postoje različiti modeli – od strogih zabrana, do potpunih obaveza.

Marama na zapadni način

Evropa već dugo vodi svoje rasprave o marami. Najpoznatiji primjer je Francuska, gdje strogi princip laïcité znači da u javnim školama nema mjesta za vidljive vjerske simbole. Zabrana iz 2004. obuhvata i maramu, ali i krstove i kipu. Time je Francuska odabrala „jednaka pravila za sve“, ali i otvorila beskrajne rasprave o tome da li se time integracija zaista postiže – ili, naprotiv, produbljuju podjele.

U Njemačkoj situacija je složenija. Pojedine savezne pokrajine uvele su zabrane za nastavnike, dok su pravila za učenice mnogo blaža i često predmet sudskih sporova. Belgija je otišla korak dalje – mnoge škole tamo imaju pravilo potpune zabrane svih vjerskih simbola, što izaziva stalne proteste.

U Švicarskoj i Italiji problem se često rješava na lokalnom nivou, pa pravila zavise od kantona ili regije. Zanimljivo je da upravo u Švicarskoj, zemlji poznatoj po referendumskoj demokratiji, zabrane marame i burke postaju sve češće predmet glasanja – sa rezultatima koji pokazuju duboku podjelu društva.

Ono što je zajedničko: u većini zapadnih država zabrane su pravdane principom neutralnosti škole. Razlike nastaju u tome da li se zabrana odnosi na sve simbole jednako, ili se fokusira selektivno na maramu – što onda izaziva kritike da je riječ o diskriminaciji muslimana.

Šta kažu stručnjaci?

Stručna mišljenja oko marame duboko su podijeljena – i to ne samo između političara i religijskih zajednica, već i unutar akademske i pedagoške scene.

Pravni eksperti poput Heinza Mayera upozoravaju da bi zabrana teško mogla proći test Ustavnog suda: radi se o religijskom simbolu, a zabrana selektivno pogađa islam dok krst i kipa ostaju dozvoljeni. To je, kažu, očigledno kršenje principa jednakosti i slobode vjeroispovijesti.

Psiholozi i pedagozi nude nijansiraniju sliku. Dio njih smatra da djevojčice u ranom uzrastu ne mogu zaista „slobodno birati“ maramu, već da su pod pritiskom porodice ili vršnjaka – pa škola mora biti prostor zaštite. Drugi, pak, upozoravaju da prisilno skidanje marame može imati potpuno suprotan efekat: dijete se može osjećati stigmatizovano, isključeno i „obilježeno“ kao strano.

Feminističke teoretičarke takođe se razilaze. Jedne vide maramu isključivo kao simbol patrijarhata, druge je posmatraju kao mogućnost da žena sama odluči o svom tijelu i vidljivosti. I jedne i druge tvrde da zastupaju „slobodu“ – samo se ne slažu oko toga šta ta sloboda znači u praksi.

Ono što se, međutim, rijetko pita: da li same djevojčice imaju glas u ovoj debati?

Austrija: Marama ne, krst da!

Austrija se često predstavlja kao sekularna država, ali pogled u učionice pokazuje drugačiju sliku. U mnogim školama krst visi na zidu kao „kulturni simbol“ i niko ga ne dovodi u pitanje. Ustavni sud ga je u prošlosti opravdavao argumentom da je riječ o „tradicionalnom obilježju“ austrijskog identiteta, a ne o direktnoj vjerskoj prisili.

Kada se, međutim, radi o marami, logika se mijenja. Tada ona postaje „znak ugnjetavanja“ ili „ekstremistička tendencija“, pa država osjeća potrebu da reaguje zabranama i kaznama. Upravo tu mnogi kritičari vide dvostruke standarde: ako škola treba da bude neutralna, zašto krst ostaje, a marama odlazi? Ako religija treba da bude privatna stvar, kako onda javne učionice mogu biti ukrašene simbolima većinske vjere?

Ovo pitanje ide dalje od same marame – tiče se temeljnog balansa između sekularizma i kulturne tradicije. I dok vlada tvrdi da brani djevojčice od prisile, kritičari odgovaraju da Austrija zapravo brani privilegiju hrišćanskih simbola.

Politička dimenzija – zašto baš sada?

Svako ko prati austrijsku politiku zna da pitanje marame uvijek izbija u trenucima kada vladajuće partije žele pokazati odlučnost u „integracionim pitanjima“. Zabrana za djevojčice do 14 godina nije samo pravni akt – to je politički signal. On poručuje biračima da se država „suprotstavlja političkom islamu“ i da „štiti djecu“.

No, kritičari primjećuju da ovakve mjere dolaze baš u vrijeme kada je politički pritisak velik, a povjerenje građana u vladu slabi. Rasprava o marami nudi jasan i emotivan teren: dovoljno je sporna da izazove medijsku buru, a opet dovoljno popularna kod dijela birača da se isplati.

Drugim riječima: iako vlada tvrdi da misli na djevojčice, mnogi smatraju da je u pitanju prije svega politička kalkulacija. Integracija postaje kampanjski alat, a marama – zgodan simbol za pokazivanje „čvrste ruke“.

Reakcije muslimanske zajednice

Islamska zajednica u Austriji (IGGÖ) reagovala je na najave vlade sa mješavinom kritike i spremnosti na dijalog. Posebno ih je uznemirila izjava ministarke Plakolm da je marama „znak ekstremističkih tendencija“. Predsjednik IGGÖ-a Ümit Vural ocijenio je da se time „dobrobit djece instrumentalizuje za paušalne mjere“ i upozorio da takve poruke stigmatizuju mlade muslimanke i narušavaju povjerenje u osnovna prava poput slobode vjere.

Istovremeno, IGGÖ je ponudila ruku saradnje. Vural je pozvao ministarku na razgovor sa roditeljima, nastavnicima i samim djevojčicama, kako bi se čuo njihov glas. „Ako je izjava bila nespretna, javno pojašnjenje bilo bi nužno – u interesu poštovanja i društvenog dijaloga“, poručio je.

Za muslimansku zajednicu ovo pitanje nije samo pravno, nego i egzistencijalno: ono određuje kako se mladi ljudi osjećaju u zemlji u kojoj odrastaju. Da li su ravnopravni građani – ili stalni podsjetnik na „drugačijost“?

Prave i krive Austrijanke

Debata o marami u Austriji daleko nadilazi komad tkanine. Ona se zapravo vodi o tome kome pripada pravo da definiše slobodu: državi, roditeljima ili samim djevojčicama. Vlada poručuje da „štiti“ djecu, kritičari da ih stigmatizuje. Ustavni sud će ponovo morati da presudi – i da odluči da li je moguće jednoj vjeri zabraniti ono što drugima ostaje dozvoljeno.

Ali i van suda ostaje ključno pitanje: može li se integracija graditi na zabranama i kaznama? Ili se tako samo šalje poruka da „austrijskost“ ima granice – i da se mjeri po tome šta nosiš na glavi? Koliko austrijska, dakle, smiješ biti ako nosiš maramu? Možda nekad pomogne ona bečka: „Leben und leben lassen“ (živi i pusti da žive)…

Foto: Freepik