Kako je ljeto 2015. zauvijek promijenilo Austriju
U ljeto 2015. zemlja se suočila s dolaskom stotina hiljada izbjeglica u svega nekoliko sedmica. Jedni su nastavili put dalje, mnogi su ovdje pronašli novi početak. Deset godina kasnije, postavlja se pitanje: gdje su danas?
U martu 2011. godine u Siriji je izbio građanski rat koji je ubrzo prerastao u jedan od najvećih humanitarnih slomova novijeg doba. Milioni ljudi bili su prisiljeni napustiti svoje domove, a iz godine u godinu situacija je postajala sve bezizlaznija. Kada su bogate zemlje 2014. odbile adekvatno finansirati Svjetski program za hranu (WFP), program je u oktobru iste godine morao drastično smanjiti prehrambene obroke za sirijske izbjeglice. To je bio trenutak kada su stotine hiljada ljudi krenule prema Evropi, tražeći minimum sigurnosti i dostojanstva.
Avganistanci, druga najveća grupa izbjeglica nakon Sirijaca, bježali su iz zemlje razorene talibanskim nasiljem, ekstremnim siromaštvom i duboko ukorijenjenom korupcijom. Mnogi od onih koji su u Evropu stigli 2015. uopšte nisu napustili direktno Avganistan, nego Iran, gdje su kao izbjeglice živjeli bez pravnog statusa i osnovnih prava, tretirani kao građani drugog reda.
Krajem avgusta 2015. Njemačka je donijela istorijsku odluku da neće vraćati sirijske izbjeglice u druge zemlje EU u kojima su već bili registrovani. Gotovo istovremeno, policija je u Burgenlandu pronašla tijela 71 osobe u napuštenoj hladnjači na autoputu, smrznuti dokaz ljudske tragedije i očaja. Nekoliko dana kasnije, podsjeća list Falter, svijet je šokirala fotografija dvogodišnjeg Alana Kurdija, koji se utopio pokušavajući preći iz Turske u Grčku. Ti prizori proizveli su u Austriji i Njemačkoj ono što je tada nazvano „kultura dobrodošlice“.
Dok su se izbjeglice slijevale u Evropu, u Austriji je 2015. godina postala politička prekretnica. Kriza je ubrzala karijere niza političara: Christian Kern, tada još u ÖBB-u; Sebastian Kurz, mladi ministar vanjskih poslova iz ÖVP-a; te Hans Peter Doskozil (SPÖ), koji je kao šef gradišćanske policije upravljao haotičnim prilivom ljudi na granici u Nickelsdorfu. Samo godinu kasnije Doskozil je postao ministar odbrane, a potom i guverner Gradišća.
Istovremeno, kriza je ogolila i društvena ograničenja. FPÖ je s rastom antiimigrantskog raspoloženja, pojačanog i postpandemijskim nezadovoljstvom, počeo osvajati rekordnu podršku. Današnji ministar unutrašnjih poslova Gerhard Karner (ÖVP) zagovara tvrđi pristup sigurnosti i migraciji, dok ministrica za integraciju Claudia Plakolm (ÖVP) najčešće govori o sankcijama za izbjeglice koje ne ispunjavaju obaveze, poput nepohađanja kurseva jezika. “Integracija nije poziv nekome, nego obaveza”, poručila Plakolm, koja je najavila da će od sljedeće godine izbjeglice morati obavezno pohađati kurseve, posebno organizovane za njih na kraju koje će morati potpisati Izjavu o integraciji. Svatko ko ne završi obvezni kurs ili odbije potpisati Izjavu o integraciji, upozorava Plakolm, suočiće se sa sankcijama. U Beču, pak, gradski vijećnik za socijalna pitanja Peter Hacker (SPÖ) optužuje saveznu vlast da ne obezbjeđuje dovoljno kurseva njemačkog jezika. A podaci pokazuju da tri od deset izbjeglica koje su u Austriju stigle nakon 2020. jedva govore njemački i nakon 18 mjeseci boravka.
Ko je sve stigao u Austriju 2015. godine?
Godina 2015. ostala je duboko urezana u austrijsku statistiku azila. Ministarstvo unutrašnjih poslova, koje je godinama bilježilo između 15.000 i 20.000 zahtjeva godišnje, suočilo se s naglim skokom: u samo jednoj godini registrovano je 88.340 podnesenih molbi. To je porast od gotovo 215 posto u odnosu na prethodnu godinu. Najveći val zabilježen je tokom jeseni, nakon čega se broj zahtjeva postupno smanjivao. Sličan intenzitet ponovio se tek 2022. dolaskom velikog broja ljudi iz Ukrajine.
Ono što se često previđa jeste demografska struktura izbjeglica. Oko 70 posto osoba koje su stigle bili su muškarci, dok je udio maloljetnika bio relativno mali. Najveći broj ljudi dolazio je iz zemalja pogođenih ratom i nestabilnošću: Avganistana (25.563), Sirije (24.547) i Iraka (13.633).
Ovaj priljev donekle je uticao i na strukturu austrijskog stanovništva. Prema Statistici Austrije, udio stranaca u ukupnoj populaciji blago je porastao, dok se udio žena čak nešto smanjio. Istovremeno, Austrija kratkoročno nije ostarila, prosječna starost ostala je gotovo nepromijenjena na 41,8 godina (danas je 43,6).
Ko su, međutim, bili ti ljudi koji su krenuli na opasno i skupo putovanje prema Evropi? Tim istraživačice Judith Kohlenberger još je 2016. godine pokušao odgovoriti na to pitanje. Prema njenim nalazima, većina izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja pripadala je obrazovanijem, stabilnijem sloju društva. “To je bila tipična srednja klasa,” objašnjava Kohlenberger. Oni koji imaju nešto ušteđevine obično prvi napuštaju zemlju kada se situacija uruši, a put od Damaska do Beča nije bio ni jednostavan ni jeftin.
Prije deset godina bijeg prema Evropi koštao je između 2000 i 4000 eura, što je približno nivo prosječne godišnje zarade u Siriji. Danas je to putovanje još skuplje i složenije. Ipak, ljudi koji su stigli 2015. uglavnom su imali solidnu obrazovnu osnovu: gotovo sve sirijske izbjeglice završili su obaveznu školu, a 27 posto ih je imalo srednju školu ili fakultetsku diplomu. U poređenju s populacijom u domovini, radilo se o nadprosječno obrazovanim osobama. Sličan obrazac vidljiv je i kod drugih nacionalnosti.
Kasniji valovi izbjeglica bili su drugačiji, među njima je stopa nepismenosti bila osjetno viša. Razlog leži u potpunom urušavanju obrazovnih sistema u zemljama porijekla.
Jesu li se migranti uspješno integrisali na tržište rada?
Uspjeh integracije najčešće se procjenjuje prema tome koliko ljudi uspije pronaći posao. Kada je riječ o izbjeglicama koje su u Austriju stigle 2015. godine, danas više od polovine njih ima zaposlenje. Ako se iz statistike izuzmu oni koji objektivno ne mogu raditi, poput roditelja koji se brinu o djeci, starijih osoba ili ljudi koji su još u procesu obrazovanja, stopa zaposlenosti penje se na oko 73 posto.
Šef austrijskog AMS-a Johannes Kopf, koemntarišući trenutno stanje s izbjeglicama na tržištu rada, rekao je da „neki ljudi još uvijek stoje na željezničkim stanicama“, odnosno da integracija kod nekih ljudi nije bila uspješna. On navodi da su do navedenog stanja dovele tri velike greške. Kao prvo, postupci za dobijanje azila u Austriji “trajali su predugo”. Drugi razlog neuspjele integracije leži u tome da je početkom 2018. godine, tadašnja austrijska savezna Vlada sastavljena od ÖVP FPÖ, potpuno ukinula finansiranje integracije. I kao treći razlog Kopf navodi to što Izbjeglice nisu bile ravnomjerno raspoređene po Austriji.
Zanimljiv je i podatak da je generaciji iz 2015. bilo potrebno oko pet godina da se stabilno uključi na tržište rada, dok kasnije izbjegličke grupe isti nivo integracije ostvaruju za manje od 26 mjeseci. Dakle, tranzicija ka zaposlenju danas se odvija mnogo brže nego prije deset godina.
Ipak, slika nije nimalo jednostrana. Trenutno oko 40.000 izbjeglica (bez onih iz Ukrajine) aktivno traži posao, a čak 31.000 njih živi u Beču, prenosi Falter. Posebno lošu poziciju imaju žene, koje često ostaju kod kuće zbog brige o djeci i tradicionalnih uloga, što dodatno otežava njihovu ekonomsku integraciju.
Prema studiji Austrijskog fonda za integraciju iz 2023. godine, očekuje se da će se po prvi put troškovi vezani za takozvanu “azilantsku migraciju”, poput socijalnih naknada i ulaganja u obrazovanje, u potpunosti pokriti prihodima koje izbjeglice generišu, prije svega kroz porez na dohodak. Tokom protekle decenije izbjeglice su u Austriji uplatile približno deset milijardi eura u sistem doprinosa i poreza, od čega više od dvije milijarde na porez na dohodak i porez na poslovne aktivnosti.
Dodatno, izbjeglice u većoj mjeri pokreću vlastite firme. Ovaj trend, poznat u akademskim krugovima kao “migrantsko preduzetništvo”, često je rezultat ekonomske nužde ili nedostatka mogućnosti na tržištu rada. Koliko je izbjeglica u Austriji započelo vlastiti biznis nije moguće tačno utvrditi, jer Privredna komora ne vodi evidenciju o porijeklu vlasnika firmi.
Da li je dolazak velikog broja djece izbjeglica opteretio školski sistem?
Austrijske škole su nakon 2015. godine u kratkom periodu osjetile snažne promjene. Još u školskoj godini 2013/2014. u cijeloj zemlji bilo je nešto više od 12.000 učenika kojima je bila potrebna dodatna podrška u učenju njemačkog jezika, jer ga nisu poznavali dovoljno dobro da prate redovnu nastavu. Samo nekoliko godina kasnije, do 2017/2018., taj broj porastao je na oko 16.500. Trend se nastavio: prošle godine čak 48.450 učenika širom Austrije pohađalo je posebne kurseve njemačkog jezika, a posebno se izdvajao Beč sa oko 19.700 djece kojima je bila potrebna ovakva vrsta podrške.
Promijenila se i jezična slika u učionicama. U obaveznim školama arapski je u školskoj godini 2022/2023. postao treći najzastupljeniji jezik među učenicima čiji maternji jezik nije njemački – bilo je oko 26.600 takve djece, odmah iza turskog i srpskog.
Veliki izazov predstavljala je i grupa djece koja su naknadno došla u Austriju kroz spajanje porodica. Između 2016. i 2025. u austrijski obrazovni sistem ušlo je više od 21.000 sirijske i preko 2.500 avganistanske djece u dobi do 13 godina, pri čemu je većina stigla u zadnje tri godine. Savezna vlada je ove brojeve opisivala kao „izvanrednu situaciju“, što je bila osnova za privremenu obustavu spajanja porodica u junu 2024. godine.
Ova kasnija generacija djece razlikovala se od one koja je 2015. direktno s roditeljima prebjegla u Austriju. Djeca iz prvog vala uglavnom su uredno pohađala školu prije rata u Siriji. Suprotno tome, djeca koja su pristizala nakon 2016. najčešće su dolazila iz pogođenih ratnih područja ili su godinama živjela u kampovima, gdje je obrazovanje bilo teško dostupno ili potpuno izostalo.
Kako bi se smanjio pritisak na škole, značajno je povećana finansijska podrška za njemačke jezičke programe. Dok je u školskoj godini 2020/2021. na te namjene bilo izdvojeno oko 25 miliona eura, već prošle godine taj budžet je narastao na 47,3 miliona. Od jeseni bi sredstva trebala dostići 102,8 miliona eura, a gotovo 40 miliona namijenjeno je školama u Beču.
Obrazovni putevi djece izbjeglica u velikoj mjeri se razlikuju od puteva njihovih vršnjaka rođenih u Austriji. Prema podacima, oko 69 posto mladih sa sirijskim, avganistanskim ili iračkim državljanstvom upisuje škole koje ne vode do mature. Kod mladih austrijskih državljana taj udio je dvostruko manji – približno svaki drugi učenik.
Jesu li izbjeglice iz Sirije i Avganistana posebno sklone kriminalu?
Beč danas ima tri zone u kojima je nošenje oružja zabranjeno: Reumannplatz, Praterstern i Yppenplatz. Ove mjere uvedene su nakon nekoliko napada nožem i pucnjava koje su privukle veliku pažnju javnosti, podsjeća list Falter. Tabloidi su često tvrdili da počinitelji dolaze iz Sirije ili Avganistana. Ali, šta zapravo pokazuju službene policijske statistike?
U Austriji živi oko 9,2 miliona ljudi, a približno 20 posto nema austrijsko državljanstvo. Ipak, čak 47 posto osoba evidentiranih kao osumnjičeni su strani državljani. Stranci su, dakle, statistički znatno zastupljeniji među osumnjičenima. Bitno je naglasiti da statistika ne razlikuje izbjeglice od drugih stranaca, sve obuhvata jedna kategorija: tu su izbjeglice i tražitelji azila, ali i strani studenti, radnici migranti, pa čak i turisti.
Kada se podaci razdvoje po državljanstvu, najviše osumnjičenih stranaca dolazi iz Rumunije i Njemačke (po devet posto). Sirijci su odmah iza njih, na trećem mjestu, s osam posto.
Još precizniji uvid daju podaci iz pravosuđa. U 2024. godini, među svim osuđenim osobama u Austriji, 46 posto bili su stranci. Petina njih dolazila je iz EU, a 6,5 posto iz tipičnih zemalja porijekla izbjeglica – Sirije, Avganistana i Iraka. Iako ljudi iz ovih zemalja čine samo 1,8 posto stanovništva Austrije, proporcionalno su ipak više zastupljeni među osuđenima.
Posebno se izdvajaju maloljetnici: Sirijci, Avganistanci i Iračani uzrasta od 14 do 17 godina osuđivani su oko sedam puta češće nego njihovi austrijski vršnjaci.
Šalju li tražitelji azila novac kući, i završava li on kod krijumčara?
U posljednjim mjesecima, političari iz Austrijske narodne stranke (ÖVP) i Slobodarske stranke (FPÖ) više puta su tvrdili da tražitelji azila “često” šalju novac iz državnih fondova svojim porodicama u inostranstvo, posebno u Siriju i Avganistan. Uoči izbora za Nacionalno vijeće, u augustu 2024. godine, ministar unutrašnjih poslova Gerhard Karner (ÖVP) izjavio je da se “brojni transferi gotovine u inostranstvo odvijaju preko posrednika”, tvrdeći da to pospješuje rad krijumčara ljudi, prenosi Falter. Kao odgovor, ÖVP je zatražio uvođenje posebne platne kartice za tražitelje azila kako bi se ograničila upotreba gotovine. Nekoliko saveznih pokrajina u međuvremenu je počelo primjenjivati ovaj model.
Da međunarodni transferi novca postoje — to je činjenica. Međutim, najveći dio tih takozvanih doznaka dolazi od stranih radnika koji iz legalnih prihoda pomažu svojim porodicama u zemljama porijekla. Prošle godine, globalno je prebačeno oko 800 milijardi američkih dolara. Prema procjeni Austrijske narodne banke, iz Austrije je poslato približno 1,5 milijardi eura, najviše u Mađarsku (150 miliona), zatim u Avganistan (33 miliona) i Siriju (20 miliona). Ovi podaci odnose se isključivo na strance koji u Austriji borave duže od godinu dana i koji su zaposleni.
Ne može se isključiti mogućnost da i tražitelji azila šalju novac svojim porodicama. Ipak, stručnjaci smatraju malo vjerovatnim da to čine u značajnom obimu. Razlog je jednostavan: tražitelji azila dobijaju samo osnovnu socijalnu pomoć, koja je mala i razlikuje se od pokrajine do pokrajine, pa njima samima jedva pokriva osnovne troškove života. Situacija je nešto drugačija kod priznatih izbjeglica, koje raspolažu stabilnijim primanjima.
Osim zvaničnih bankovnih kanala, dio transfera odvija se i preko ilegalnih Hawala sistema. U njima se gotovina polaže na jednoj lokaciji, a podiže na drugoj, uz jedinstvenu lozinku. Prema riječima Reinharda Nosofskog iz Saveznog kriminalističkog ureda (BKA), Hawala se pretežno koristi za novac iz kriminalnih aktivnosti, poput trgovine drogom, te ponekad i za finansiranje krijumčara ljudi. Međutim, ne postoje precizni podaci o tome koliki se iznosi šalju ovim putem, niti da li se u takvim kanalima pojavljuju sredstva iz osnovne socijalne pomoći koju primaju tražitelji azila.
Jesu li ljudi koji su stigli 2015. godine posebno religiozni, i kako gledaju na vjersku toleranciju?
Oko 70 posto izbjeglica koje su 2015. stigle u Austriju dolazilo je iz većinski muslimanskih zemalja poput Sirije, Avganistana i Iraka. To neizbježno postavlja pitanje: je li Austrija time postala religioznija? U svakom slučaju – muslimanska populacija je porasla. Prema procjenama Austrijskog fonda za integraciju, u zemlji je 2015. živjelo oko 600.000 muslimana, odnosno oko šest posto stanovništva. Do 2021. taj udio narastao je na 8,3 posto, što predstavlja približno 746.000 ljudi. U bečkim osnovnim i srednjim školama muslimanska djeca danas čine najveću pojedinačnu grupu – 41,2 posto učenika.
No, porast udjela ne znači nužno i veću religioznost. Istraživanja sprovedena među izbjeglicama u periodu između 2015. i 2017. godine pokazuju da se većina njih, slično kao i ostatak austrijskog društva, opisivala kao umjereno religiozna. Tačnije, 69 posto anketiranih muslimana ocijenilo je svoju religioznost kao umjerenu. Samo 11 posto smatralo se „vrlo religioznim“ – što je gotovo identičan udio kao i među austrijskim građanima (10 posto). Zanimljivo je da su žene izbjeglice u prosjeku iskazivale viši nivo religioznosti: 18 posto njih se opisalo kao vrlo religiozne, naspram 14 posto stanovnica Austrije.
Politolozi Peter Filzmaier i Flooh Perlot analizirali su razlike među različitim nacionalnim grupama izbjeglica u periodu 2016–2017. godine. Njihova istraživanja pokazuju da su Somalijci i Sirijci izrazito iznadprosječno religiozni, dok Iranci religiji pristupaju znatno opuštenije.
Posebno su zanimljivi stavovi prema judaizmu i Državi Izrael. Trećina ispitanih Sirijaca složila se s tvrdnjom da „Jevreji imaju previše moći u svijetu“. Skoro polovina izbjeglica koje se smatraju veoma religioznima vjeruje da je Izrael neprijatelj svih muslimana. Ovi podaci ukazuju na to da religioznost i politički stavovi kod dijela izbjeglica često dolaze u paketu, te da predstavljaju izazov u kontekstu integracije i društvene tolerancije.
Hoćemo li uskoro svjedočiti dolasku klimatskih izbjeglica?
U stvarnosti, klimatski migranti su možda već među nama. Poplave, porast nivoa mora i dugotrajne suše uništavaju domovine ljudi, a poljoprivreda postaje neodrživa – sve češći razlozi zbog kojih su neki već morali napustiti svoje zemlje i doći u Austriju. Problem je u tome što „klimatske izbjeglice“ ne postoje kao kategorija u zvaničnim statistikama. Ženevska komisija za izbjeglice ne priznaje prirodne katastrofe kao izričit razlog za traženje azila; posljedice klimatskih promjena smatraju se međusektorskim pitanjem koje se teško odvojiti od drugih uzroka migracija. Austrijsko Ministarstvo unutrašnjih poslova takođe ne daje procjene broja mogućih klimatskih izbjeglica.
Ipak, postoje okvirne procjene. Većina ljudi migrira unutar granica svojih država, objašnjava Roman Hoffmann, demograf iz istraživačkog instituta IIASA. Između 2015. i 2024. najmanje 264,8 miliona ljudi prisilno se preselilo unutar svojih zemalja zbog ekoloških događaja. Drugi su, pak, prešli granice i otišli dalje. Primjer je Sirija: dugotrajna suša prije izbijanja građanskog rata 2015. mnogi smatraju jednim od faktora koji su doprinijeli sukobima. Studije pokazuju da manjak resursa povećava rizik od konflikata.
U zemljama prijema poput Austrije, klimatske promjene se u pojedinačnim zahtjevima za azil mogu smatrati „prijetnjom životu“. Međutim, politički progon je znatno lakše dokazati, kaže Hoffmann. Ipak, neke odluke su već donesene, ističe Jane Hoauer, stručnjakinja za pravo okoliša sa Univerziteta u Beču. Drugdje u svijetu već postoje rješenja, naglašava list Falter: Australija je, na primjer, odobrila 280 boravišnih dozvola stanovnicima otočne države Tuvalu, koja bi mogla postati nenastanjiva za samo 80 godina. Afrička komisija takođe priznaje ekološke katastrofe kao valjan razlog za traženje azila.
Austrija bi uskoro mogla dočekati veći broj klimatskih izbjeglica, ukoliko se u obzir uzme mišljenje Međunarodnog suda pravde: načelo zabrane vraćanja („non-refoulement“) nalaže da se osobe ne mogu deportovati u zemlje u kojima prijeti ozbiljna opasnost po ljudska prava – uključujući ona izazvana nestašicom vode, poplavama ili dugim sušama.
Koliku ulogu imaju socijalne naknade u privlačenju imigranata?
Država ima legitimno pravo ograničiti ilegalne migracije, ali rasprava o tome često je previše ideološka, upozorava istraživač migracija Gerald Knaus. Prema njegovom mišljenju, ljudi kojima je zaista potrebna zaštita trebali bi je dobiti, dok bi oni kojima zaštita nije nužna trebali imati što manje poticaja da traže azil. Time se, kaže Knaus, zapravo štiti pravo na azil.
Političari su više puta predlagali mjere poput smanjenja socijalnih naknada kako bi se smanjila takozvana „volja za migracijom“. Stručnjaci ističu da među odlučujućim faktorima spadaju prisustvo već postojeće zajednice u zemlji odredišta, karijerne mogućnosti i demokratske strukture te zemlje. „Zato mnogi Sirijci biraju Austriju umjesto Grčke“, dodaje Knaus.
Situacija se mijenja nakon što ljudi već dođu u Austriju. Većina tražitelja azila i priznatih izbjeglica nastanjuje Beč, često nakon početne registracije. Postoji stalna sumnja da Beč privlači izbjeglice višim socijalnim naknadama. Nedavna studija pokazuje da finansijska podrška zaista može biti jedan od motiva. U intervjuima, Sirijci su navodili da im je nivo pomoći bio važan prilikom donošenja odluke o preseljenju.
Osim novčane pomoći, značajne su i druge okolnosti: prisustvo sirijske zajednice, kvalitetniji programi integracije, dostupnost jezičnih kurseva i razvijena gradska infrastruktura. Iako studija nije reprezentativna, pruža korisne empirijske dokaze. U njoj je intervjuisano ukupno 53 Sirijca koji su u Austriju stigli od 2020. godine.
Ima li imigracija stvarnu korist za društvo?
Jedna od rečenica koja bi mogla sažeti političko naslijeđe njemačke kancelarke Angele Merkel glasila je: „Možemo to.“ Riječ je, naravno, o prihvatanju stotina hiljada izbjeglica u Njemačkoj i Europi. Ubrzo nakon tog humanitarnog čina, opravdanje je pronađeno i na ekonomskim osnovama: bez imigracije, socijalni sistemi bi se s vremenom urušili usljed starenja većinskog stanovništva. Komunikacijski stručnjaci to nazivaju pomalo neiskrenom diskurzivnom vezom, no ekonomski argument za Austriju je jasan.
Bez novih imigranata, do 2050. zemlji će nedostajati oko 600.000 radnika – direktno u stolarskim radionicama, bolnicama i pekarama, a indirektno kao doprinosi u socijalnom osiguranju i penzionom sistemu. Peter Huber, istraživač migracija iz Austrijskog instituta za ekonomska istraživanja, upozorava da nedostatak neće pogoditi samo kvalifikovane radnike, nego i sektor s niskim platama. U Gradišću bi turizam u spa centrima stagnirao bez stranih radnika, a alpski hoteli bi se suočili s ozbiljnim problemima.
Mnogi od tih radnika dolaze iz EU zemalja: Slovačka i Rumunija dominiraju u 24-satnoj njezi, dok se u zdravstvenom sektoru posebno regrutuju legalni radni migranti iz trećih zemalja, poput Filipina. Huber stoga naglašava važnost razdvajanja ekonomskih analiza od prava na azil. „Kao ekonomist, moj odgovor je jasan: Austrija treba imigraciju“, ističe on.
Ipak, za domaće stanovništvo nisu važni samo ekonomski argumenti. Pitanja religije, kulture i društvenih vrijednosti takođe igraju značajnu ulogu u percepciji imigracije. Za osobe kojima je stvarno potrebna zaštita, ekonomski aspekti u raspravi o azilu u najboljem slučaju predstavljaju sporedni argument, a često i pogrešno stavljaju imigrante u ulogu korisnika tržišta rada, umjesto ljudi kojima je prioritet sigurnost i zaštita.
Foto: Freepik
