Između dvije porodice: kako djeca u Austriji žive nakon razvoda roditelja
Razvod roditelja često znači da dijete više ne živi u poznatom i sigurnom svijetu jedne kuće, već da mora balansirati između dva doma, dva života i dva sistema pravila. U Austriji sve više porodica primjenjuje tzv. “model dvostrukog prebivališta”, gdje djeca provode gotovo jednak vremenski period kod oba roditelja. Iako ovaj model omogućava prisutnost oba roditelja, on djeci nameće stalno prilagođavanje, logističke izazove i emotivna iskušenja. Svaka sedmica može donijeti novu rutinu, nova pravila, pa čak i nove osjećaje nesigurnosti.
Kako se djeca snalaze u ovom stalnom premještanju i kako austrijski sistem nastoji zaštititi njihovu dobrobit – pitanje je koje sve više izaziva pažnju stručnjaka i roditelja.
Sedmično putovanje između dva doma: izazov ili prilika?
„Model dvostrukog prebivališta“ u načelu znači da roditelji nakon razvoda dijele skrbništvo, a dijete provodi manje od dvije trećine vremena samo s jednim od njih. Ovaj model zahtijeva od djece visok nivo prilagodljivosti, dok roditeljima nameće precizno planiranje i organizaciju svakodnevnog života. O takvom rješenju stručnjaci već godinama raspravljaju, jer iako pruža ravnopravnost roditeljima, pitanje je koliko je ono zaista u interesu djeteta.
Njemačka Komisija za prava djece 2014. godine zaključila je da ne može ni podržati ni odbaciti ovaj model, uz napomenu da je kod male djece „paritetna podjela gotovo nemoguća“, jer su im u toj dobi potrebni stabilnost i privrženost jednom glavnom skrbniku. S druge strane, švedska istraživanja pokazala su drugačiju sliku: djeca koja žive naizmjenično kod oba roditelja osjećaju se gotovo jednako dobro kao djeca čiji roditelji nisu razvedeni.
U Austriji ovaj model je češći nego što se do sada mislilo. Ipak, sutkinja Doris Täubel-Weinreich za Die Presse navodi da je to „model bogatijih ljudi“ jer su potrebna dva stana slične vrijednosti da bi se realizovao. Dodatni problem je što samo jedan roditelj može podnijeti zahtjev za veliki opštinski stan, što ovaj model čini nedostižnim za mnoge porodice.
Osim logističkih prepreka, postavlja se pitanje kako sedmično putovanje između dva doma utiče na dijete. Dječja psihologinja Marion Waldenmair smatra da sedmično “putovanje” između dva doma nije nužno štetno za dijete, ali zahtijeva oprez. „Svako dijete razvedenih roditelja mora se snalaziti između dva svijeta. No, neka djeca jednostavno trebaju svoje stalno gnijezdo, ne vole stalne promjene“, rekla je ona za Die Presse. Model ne preporučuje porodicama s vrlo malom djecom, jer im česte selidbe mogu stvoriti dodatnu nesigurnost. Ona smatra da svaka porodica mora pronaći onaj model koji najviše odgovara njima i njihovom djetetu. Takođe, savjetuje roditeljima da redovno preispituju i prilagođavaju model, posebno ako dođe do novih životnih okolnosti – poput nove veze, preseljenja ili proširenja porodice. U tinejdžerskoj dobi, kada djeci postaju važniji prijatelji i društveni život, dvostruko prebivalište često postaje dodatni izazov.
S pravne strane, situacija je i dalje kompleksna. Iako je austrijski Ustavni sud 2015. godine presudio da je „model dvostrukog prebivališta“ moguć, dijete i dalje može imati samo jedno primarno prebivalište, što utiče na poreze, školske upise i porodične dodatke. „Ponekad je sve to vrlo zamorno“, kaže jedna majka iz Beča. Stručnjaci se slažu da austrijsko porodično pravo još uvijek kasni za modernim načinom života i da bi ga trebalo prilagoditi stvarnim potrebama današnjih porodica.
Kada zajedničko skrbništvo postane pitanje novca
Iako se model zajedničkog skrbništva često predstavlja kao pravedno rješenje, u praksi se pokazuje da upravo finansije mogu postati glavni izvor sukoba. Sutkinja Doris Täubel-Weinreich upozorava da pitanje novca ne treba potcijeniti — od troškova za školu i skijaških kurseva, do svakodnevnih potreba djeteta, mnogi roditelji teško postižu dogovor.
Ako oba roditelja provode približno jednako vrijeme s djecom, iznos alimentacije se automatski smanjuje. To, kako kaže Täubel-Weinreich za Die Presse, ponekad dovodi do napetosti: „Dešava se da majka ne želi da otac ima dijete još jedan dan jer bi u tom slučaju primala manju alimentaciju.“
Psiholog Gottfried Kühbauer, koji godinama savjetuje razvedene roditelje, za isti medij dodaje da finansijska strana često stoji iza otpora prema modelu 50:50. Ipak, ističe i pozitivne strane – muškarci preuzimaju više odgovornosti u brizi o djeci, dok žene dobijaju više vremena za posao, odmor i lični razvoj.
Ko donosi odluke o djetetu u slučaju zajedničkog skrbništva?
Iako zajedničko skrbništvo zvuči kao da roditelji moraju zajedno donositi sve odluke, praksa je nešto fleksibilnija. Roditelji ne moraju uvijek zajednički odlučivati o svakodnevnim pitanjima, poput upisa u školu ili putovanja s djetetom. Samo u određenim situacijama, poput promjene imena, sticanja ili odricanja od državljanstva, imovine ili spornog izbora škole, potreban je potpis oba roditelja.
Roditelj s kojim dijete primarno živi preuzima glavnu odgovornost za svakodnevni život, školu i zdravlje djeteta, dok drugi roditelj i dalje ima pravo biti obaviješten o važnim medicinskim tretmanima ili ozbiljnim situacijama, ali i obavezu plaćanja alimentacije.
Ako jedan od roditelja želi prekinuti zajedničko skrbništvo, može podnijeti zahtjev bez navođenja razloga. Sud će tada odlučiti kojem roditelju će biti povjereno isključivo skrbništvo, uvijek vodeći računa o najboljem interesu djeteta. Zajedničko skrbništvo ne prestaje automatski, već ostaje na snazi ako drugi roditelj ne pristane na promjenu.
U Austriji, i roditelji koji nisu u braku mogu zatražiti zajedničko skrbništvo, iako majka automatski ima isključivo skrbništvo u trenutku rođenja djeteta.
Kada skrbništvo nije zajedničko: odluka s dugotrajnim posljedicama
Kada roditelji nakon razvoda ne mogu dijeliti zajedničko skrbništvo, postavlja se jedno od najtežih pitanja: s kim će dijete živjeti. Iako se često pretpostavlja da dijete automatski ostaje s roditeljem koji ostaje u zajedničkom domu, austrijski zakon to ne podrazumijeva. Odluka se uvijek temelji isključivo na najboljem interesu djeteta, a ako se roditelji ne mogu dogovoriti, odluku donosi sud.
Sud pritom procjenjuje niz okolnosti: koji roditelj može osigurati kontinuitet u djetetovom svakodnevnom životu, koji je roditelj prikladniji za skrbništvo nad djetetom, gdje dijete ima svoje prijatelje i školske obaveze, koliko bi promjena prebivališta bila stresna, te kakav odnos dijete ima s oba roditelja i eventualno s braćom i sestrama. U nekim slučajevima, sud mora voditi računa i o tome da spriječi pokušaje jednog roditelja da ograniči kontakt djeteta s drugim roditeljem preseljenjem na veću udaljenost.
Roditelj koji ne živi s djetetom ima ne samo pravo, već i obavezu održavati redovan kontakt. I dijete ima zakonsko pravo da viđa oba roditelja, jer se time osigurava stabilnost, emocionalna ravnoteža i osjećaj pripadnosti. Stručnjaci savjetuju da se raspored susreta i način kontakta dogovaraju racionalno i bez miješanja emocija, jer je u središtu svega uvijek dobrobit djeteta.
Pored emotivnih, razvod donosi i finansijske obaveze. Dijete ima zakonsko pravo na uzdržavanje, a roditelj s kojim ne živi dužan je plaćati određeni iznos koji se u Austriji određuje prema Düsseldorfskoj tablici, na osnovu prihoda i dobi djeteta. Pokušaji smanjenja neto prihoda ne oslobađaju roditelja te obaveze — sud će, ako dođe do spora, ionako primijeniti zakonske smjernice.
Zato se roditeljima savjetuje da izbjegavaju sudske sukobe oko uzdržavanja, jer oni samo povećavaju troškove i dodatno narušavaju odnose. Svaki euro potrošen na parnice mogao bi biti uložen u sigurnost, obrazovanje i sreću djeteta. Dogovor i saradnja, ma koliko bili teški, dugoročno su najbolji način da se dijete kroz razvod provede s najmanje bola i najviše osjećaja sigurnosti.
Kako razgovarati s djecom o razvodu
Odmah nakon odluke o razdvajanju važno je iskreno i smireno obavijestiti djecu, ističe dječja psihologinja Malin Bergström. „Nije dobro pretvarati se da će se sve samo riješiti. Treba biti otvoren, ali bez dijeljenja uznemirujućih detalja“, izjavila je za Die Presse Bergström.
Ljutnju prema bivšem partneru ne treba pokazivati djeci. Prilikom komunikacije s bivšim partnerom važno je jasno odvojiti prekinutu vezu od odgoja djeteta. Ako razgovori licem u lice nisu mogući, bolje je razgovarati putem e-maila. Prilikom dijeljenja informacija o životnim uslovima djeteta važno je poštovati činjenicu da vaš bivši partner ima drugačiji roditeljski stil od vas.
Djeca često krive sebe za razvod, stoga im je ključno jasno dati do znanja da nisu odgovorna i da ih oba roditelja i dalje vole. Carina Dillinger, socijalna pedagoginja i socijalna radnica, za Der Standard naglašava: „Svako dijete treba znati da njegova perspektiva jednako vrijedi kao i perspektiva odraslih.“
Generalno, djeca vrlo rano primijete sukobe i neslaganje između roditelja i često osjećaju tugu, ljutnju ili sram. Razvod mijenja njihov svakodnevni život, izaziva strah od gubitka roditelja i može dovesti do osjećaja krivnje. Čak i djeca koja ne pokazuju vidljive reakcije mogu biti duboko pogođena.
Zbog toga razvod zahtijeva posebnu pažnju i podršku. Treba izbjegavati negativne komentare o bivšem partneru i nastojati promjene predstaviti neutralno, po mogućnosti u prisustvu oba roditelja. Djecu treba uvjeriti da će i dalje imati kontakt s oba roditelja, što im omogućava da izgrade stabilan odnos i osjećaj sigurnosti u novoj situaciji.
Kako razvod utiče na karijeru u zrelijoj dobi?
Iako razvod najviše pogađa roditelje, posljedice najdublje osjećaju djeca. Prema austrijskoj studiji koja je analizirala generacije rođene između 1976. i 1987. godine, oko 13,5% djece doživjelo je razvod roditelja prije punoljetstva. Istraživanje otkriva zabrinjavajući obrazac: ta “tretirana” djeca, kako ih autori nazivaju, u prosjeku postižu lošije obrazovne rezultate u poređenju s vršnjacima koji su odrasli u stabilnim porodicama.
Rezultati pokazuju i značajne rodne razlike. Dječaci iz razvedenih porodica češće ostvaruju niže obrazovne stepene i imaju slabije izglede na tržištu rada. Djevojčice, s druge strane, češće prolaze kroz tinejdžerske trudnoće i ranije ulaze u svijet rada, što im kratkoročno donosi ekonomsku samostalnost, ali dugoročno stvara niz novih izazova.
Stručnjaci upozoravaju da razvod roditelja ne ostavlja trag samo na emocionalnom planu, već i na socioekonomskom razvoju djece. Dječaci su posebno izloženi riziku od nezaposlenosti i zdravstvenih problema, dok se djevojčice, uprkos bržem ulasku na tržište rada, često suočavaju s nižim prihodima i nestabilnim uslovima života.
Austrijski podaci dodatno pokazuju da mnoga pogođena djeca odrastaju u domaćinstvima s majkama kao jedinim uzorima, što je često povezano s nižim prihodima i većim stresom. Nedostatak očinske prisutnosti, česte promjene prebivališta i obrazovna nestabilnost dodatno pojačavaju pritisak na djecu, oblikujući njihovu budućnost na načine koji se ne vide odmah, ali ostavljaju trajne posljedice.
Statistika razvoda u Austriji
Iako je svima jasno da mnogi brakovi ne traju vječno, stvarna slika o razvodima u Austriji otkriva znatno više od pukih brojeva. Razlozi zbog kojih se parovi odlučuju na razlaz različiti su i često složeni, ali ono što posebno iznenađuje jesu ogromne regionalne razlike koje postaju vidljive tek kad se statistika stavi pod povećalo.
Ako krenemo od dna ljestvice, vidjećemo da se parovi u Ennsu (Gornja Austrija) pokazuju kao najvjerniji – tamo je zabilježeno tek 18,2 razvoda na 100 brakova. Slijede Zwettl (Donja Austrija) s 20 razvoda, Imst (Tirol) s 21,1, Waidhofen/Ybbs (Donja Austrija) s 24,1 i Deutschlandsberg (Štajerska) s 24,6 razvoda na 100 brakova. U ovim zajednicama brak i dalje ima stabilno uporište, a razvod je više izuzetak nego pravilo.
Na drugom kraju ljestvice situacija je potpuno drugačija. Čak sedam austrijskih gradova bilježi više razvoda nego što bi iko očekivao. Neunkirchen (Donja Austrija) nosi neslavnu titulu “žarišta razvoda” s čak 62,7 razvoda na 100 brakova. Slijedi St. Veit/Glan (Koruška) s 55,3, Ansfelden (Gornja Austrija) s 53,6, te Krems s 53,4. U Halleinu (Salzburgu), Eisenstadtu i Wiener Neustadtu, više brakova završi nego što ih zaista potraje “do kraja života”, s brojkama između 50 i 51 razvod na 100 brakova.
Austrijski prosjek iznosi 32,7 razvoda na 100 brakova, ali pojedine regije pokazuju dramatične pomake. Posebno zabrinjava slučaj Korneuburga (Donja Austrija), gdje je stopa razvoda eksplodirala za nevjerovatnih 128,3 posto u odnosu na prethodnu godinu. Sličan trend bilježe i Ansfelden (+110,4%) te Neunkirchen (+107,2%), dok su St. Johann/Pongau (Salzburg) i Lienz (Tirol) zabilježili rast od 90, odnosno 74,5 posto.
Ipak, nisu svi dijelovi zemlje zahvaćeni istim trendom. U Lauterachu (Vorarlberg) stopa razvoda je pala za 32,8 posto, u Perchtholdsorfu (Donja Austrija) za 36 posto, dok su Zwettl (-40%), Weiz (-40,7%) i Imst (-41,1%) zabilježili najveći pad broja razvoda u Austriji.
Ovi podaci pokazuju da brak u Austriji nije izgubio svoje uporište — ali da na karti zemlje postoje mjesta gdje “da” očito sve kraće traje.
Foto: Freepik
