FPÖ rasizam: Bazeni samo za „prave“ Austrijance?
Odluka malog švajcarskog gradića, kojom se strancima ograničava ulazak u bazen, pretvorila se u austrijski politički skandal. FPÖ je od tog slučaja napravio kampanju tvrdeći da „većina Austrijanaca“ želi isto – iako podaci to ne potvrđuju. Iza priče o „miru i redu na bazenu“ krije se stari obrazac populizma i isključivanja: gdje prestaje sigurnost, a počinje rasizam?
Priča koja je stigla i do Austrije zapravo je započela u Švajcarskoj. U gradiću Porrentruy, na sjeveru zemlje, opštinsko vijeće odlučilo je da do 31. avgusta u gradski bazen mogu ulaziti samo švajcarski državljani, osobe sa boravišnom ili važećom radnom dozvolom, kao i turisti koji tamo ljetuju. Svi ostali stranci – posebno mladi iz susjedne Francuske – ostali su pred zatvorenim vratima.
Razlog, prema riječima lokalnih vlasti, bio je niz incidenata u kojima su mladići, često sjevernoafričkog porijekla, uznemiravali posjetiteljke, ulazili u bazen u donjem rublju, pravili nered i čak se nasilno ponašali. Policija je gotovo svakodnevno morala da interveniše, a više od dvadeset ljudi je već isključeno iz bazena tokom sezone. Iako su nakon uvođenja mjere posjetioci i policija izvijestili da se situacija smirila, kritike nisu prestale: opozicione grupe i omladinske organizacije govore o otvoreno diskriminatorskoj odluci koja podsjeća na sistemski rasizam. „Javni prostor pripada svima. Bazen nije granica“, upozorila je Socijalistička omladina, naglašavajući da takve mjere produbljuju ionako postojeće predrasude u pograničnim regionima.
Gradonačelnik Philippe Eggertswyler, međutim, ne dijeli te sumnje. „Cijela regija stoji iza odluke. Do sada sam dobio samo pozitivne reakcije građana“, izjavio je za list Le Quotidien. Među posjetiocima vlada ambivalentna atmosfera: neki hvale „mirniju i sigurniju“ sredinu, dok drugi upozoravaju da se isto moglo postići ograničavanjem broja ulaznica ili boljom kontrolom, bez isključivanja stranaca.
Upravo taj slučaj poslužio je FPÖ-u u Austriji kao zgodna municija za političku ljetnu ofanzivu. Na svojim kanalima stranka je objavila kako „59 posto Austrijanaca podržava bazene bez stranaca“. Time je Porrentruy odjednom pretvoren u simbol „narodne volje“ i idealan primjer onoga što bi FPÖ želio da vidi i u Austriji – bazene samo za „prave“ Austrijance.
Problem je u tome što ta tvrdnja uopšte ne stoji. Stranka se pozvala na istraživanje javnog mnijenja koje je za Servus TV sproveo institut OGM. Ali podaci koje je objavio Der Standard jasno pokazuju da većina građana nije tražila zabranu stranaca, već je 59 posto njih samo izrazilo određeno „razumijevanje“ za odluku švajcarske opštine. To razumijevanje je bilo nijansirano: 27 posto anketiranih smatralo je mjeru opravdanom radi sigurnosti, 32 posto je reklo da odluku razumiju, ali da bi postojala i druga rješenja, dok je 37 posto bilo protiv mjere i ocijenilo je pretjeranom. Samo među biračima FPÖ-a dominirala je jasna podrška – 64 posto ih je reklo da je zabrana ispravna, dok je svega pet posto smatralo da je mjera pretjerana.
Drugim riječima, FPÖ je konstruisao većinu koja u stvarnosti ne postoji. Iz činjenice da neki ljudi pokazuju razumijevanje za potez švajcarskog gradića, stranka je izvukla zaključak da Austrijanci zapravo žele bazene bez stranaca. Statistika je time pretvorena u politički slogan, a lokalna odluka iz Porrentruya u „dokaz“ da i Austrija treba da krene istim putem.
Da li je ovo rasizam ili „samo zaštita tradicije“?
Na prvi pogled, zagovornici mjere iz Porrentruya i oni koji u Austriji klimaju glavom na slične prijedloge, tvrde da se ne radi o rasizmu, već o „zaštiti reda i sigurnosti“. Argument je jednostavan: ako su određene grupe izazvale probleme, onda ih je logično isključiti – pa makar to bilo na osnovu pasoša ili porijekla.
Ali upravo u toj logici leži klasični obrazac diskriminacije. Umjesto da se pojedinci koji krše pravila sankcionišu, cijela kategorija ljudi se stavlja pod sumnju i isključuje. Time se poručuje: tvoje ponašanje nije važno, važno je samo ko si i odakle dolaziš. Ako si „pravi Austrijanac“ ili „domaći Švajcarac“, vrata su ti otvorena; ako nisi, makar bio uzoran posjetilac, ostaješ pred kapijom. To je definicija kolektivne krivice – i to je razlog zašto mnogi kritičari u takvim mjerama vide jasne elemente rasizma.
Treba naglasiti i još nešto: FPÖ retorički vješto pakuje ovu temu u širi narativ o „očuvanju kulture“ i „tradicije“. Tako je bazen odjednom više od javnog prostora za plivanje – on postaje simbol teritorije koju treba braniti od „uljeza“. Tu prestaje svaka rasprava o sigurnosti i higijeni, a počinje priča o identitetu, granicama i „pravim“ građanima. U takvom okviru svaka kritika se lako odbacuje: ako kažeš da je diskriminacija, reći će ti da si naivan i da „ne vidiš stvarne probleme“. Ako upozoriš da je u pitanju rasizam, optužiće te da ne mariš za sigurnost domaćih.
U suštini, radi se o političkom mehanizmu koji ima dugu tradiciju: stvaranje slike „drugog“ kao prijetnje i izgradnja osjećaja zajedničke pripadnosti kroz isključivanje. Bazen u Porrentruyu i FPÖ-ova interpretacija nisu ništa novo – to je stara formula koja i dalje dobro funkcioniše.
Pravna granica: šta kaže Ustav Austrije i pravo EU
Iako se ovakve ideje mogu činiti privlačne dijelu stanovništva, pitanje je da li bi ikada mogle da zažive u Austriji. Odgovor je vrlo jasan: pravno gledano – ne.
Austrijski ustav garantuje jednak tretman svih ljudi na teritoriji države, a zabrana diskriminacije po osnovu nacionalne ili etničke pripadnosti dio je i austrijskog zakonodavstva i međunarodnih obaveza. Javne ustanove – a bazeni to jesu – ne smiju praviti razliku između ljudi na osnovu pasoša. Ako bi neka opština u Austriji pokušala da uvede pravilo „samo za državljane“, vrlo brzo bi se suočila sa tužbama i, gotovo sigurno, sa odlukom Ustavnog suda koji bi takvu mjeru proglasio neustavnom.
Ni na evropskom nivou situacija ne bi bila drugačija. Pravo EU jasno zabranjuje diskriminaciju po osnovu nacionalnosti među građanima Unije. To znači da bi, recimo, Francuz ili Hrvat koji bi bio isključen iz austrijskog bazena imao osnov da tuži Austriju pred evropskim sudovima. Pored toga, Evropska konvencija o ljudskim pravima garantuje jednako uživanje javnih dobara, pa bi slučaj sigurno završio i pred Sudom za ljudska prava u Strazburu.
Drugim riječima, ono što FPÖ nudi biračima kao „zdrav razum“ ili „zaštitu Austrijanaca“ nema nikakvu šansu da prođe pravne barijere. To je politički marketing, a ne realna politika. Njihovi prijedlozi funkcionišu kao simbolički marker: šalju poruku da „Austrija pripada Austrijancima“, iako u stvarnosti znaju da bi svaka konkretna mjera pala na prvoj sudskoj instanci.
Upravo ta razlika između zakonske realnosti i političke retorike pokazuje o čemu je zapravo riječ: ne o rješavanju problema u bazenima, već o jačanju osjećaja podjela i pripadnosti, po cijenu diskriminacije i kršenja osnovnih prava.
Širi politički kontekst: FPÖ i politika „samo za državljane“
Priča o bazenima nije izolovan slučaj, već se savršeno uklapa u širi politički narativ FPÖ-a. Slobodarska partija godinama gradi svoj imidž na paroli „Austrija Austrijancima“, insistirajući da prava i povlastice treba da pripadaju isključivo „pravim“ državljanima.
To se ne odnosi samo na simbolične teme poput bazena. U svom programu FPÖ traži da se socijalna davanja i beneficije strogo ograniče na austrijske državljane, dok bi stranci imali pravo samo na minimalnu pomoć. Takođe, partija se oštro protivi davanju prava glasa ljudima bez državljanstva, čak i onima koji godinama žive i rade u Austriji.
U obrazovanju FPÖ zastupa stav da u učionicama ne smije biti „previše“ djece stranog porijekla – predlagali su i kvote, najviše 30 posto po odjeljenju. Kada se broj poveća, prema njihovoj zamisli, djeca bi trebalo da idu u posebne pripremne razrede, izdvojene od većinskih vršnjaka.
Migraciona politika FPÖ-a jednako je restriktivna: zahtijevaju „moratorijum na azil“, stroge granične kontrole, pa čak i obavezne identifikacione kartice za strane radnike. Ideja da se u javnom prostoru napravi jasna razlika između „nas“ i „njih“ provlači se kroz gotovo sve segmente njihovog programa.
Zbog toga slučaj Porrentruy za FPÖ nije bio samo zgodna vijest iz susjedstva, već i prilika da pokažu kako se njihova vizija može „uspješno“ primijeniti u praksi. Kada kažu „Austrijanci hoće bazene bez stranaca“, oni zapravo poručuju: ovo je tek početak, slijedi škola, bolnica, socijalna pomoć, pravo glasa. U toj slici društva, linija podjele je jasna – i prolazi tačno između državljana i onih koji to nisu.
Zaključak: populizam, granice prava i društvena odgovornost
Na kraju, priča o „bazenu samo za prave Austrijance“ otkriva više o političkoj strategiji FPÖ-a nego o stvarnim problemima u javnim kupalištima. Jer čak i kada se u Švajcarskoj odluka pravdala sigurnosnim razlozima, u austrijskom kontekstu ona je poslužila prije svega kao simbol i alat za širenje političkog narativa.
Za FPÖ ovakve teme imaju dvostruku funkciju: one mobilišu birače kroz osjećaj straha i ugroženosti, a istovremeno normalizuju isključivanje na osnovu porijekla ili državljanstva. U trenutku kada se priča o bazenu pretvori u priču o „odbrani Austrije“, prestaje biti važno koliko je mjera pravno neodrživa ili društveno štetna – bitno je da izazove emociju i da se birač osjeti dijelom „prave zajednice“.
Ali tu dolazimo do ključne tačke: iako je ovakva retorika politički profitabilna, ona se sudara sa ustavnim i evropskim okvirom koji jasno brane jednakost i nediskriminaciju. Ustavni sud Austrije i sudovi EU nisu samo formalne prepreke, već i podsjetnik da društvo u cjelini ne može biti vođeno isključivo impulsima populizma.
Odgovornost, međutim, ne leži samo na sudovima i institucijama. Mediji, politički protivnici, ali i sami građani imaju ulogu u tome da prepoznaju kada se strah i nesigurnost instrumentalizuju za političke poene. Jer ono što danas počinje bazenom, sutra se lako može proširiti na škole, bolnice ili čitave gradske četvrti.
Austrija, kao i ostatak Evrope, stoji pred izborom: hoće li dopustiti da populizam oblikuje svakodnevni život, ili će jasno povući crtu i reći da su javni prostori i društvena dobra namijenjeni svima – bez obzira na pasoš, porijeklo ili boju kože. A to je ujedno i pitanje kakvu Austriju želimo u budućnosti: zatvorenu i isključivu, ili otvorenu i sigurnu za sve.
Foto: Freepik
