Fašizam je ovdje, šta dalje slijedi?

Godine 1933. mnogi njemački političari vjerovali su da mogu kontrolisati Hitlera. Dvije godine kasnije, oni koji su mu vjerovali bili su ubijeni, prognani ili prisiljeni da moljakaju za život. Istorija pokazuje da nijedan fašistički pokret koji je došao na vlast kroz demokratiju nikada nije uklonjen mirnim putem, uvijek su završavali samo ratom, pučem ili smrću diktatora od starosti. Demokratske institucije su se pokazale potpuno nemoćne protiv organizovane autoritarne preuzimanja vlasti. Ovo pravilo se ne mijenja – nasilje i autoritarna kontrola ostaju ključni alati fašista.

Danas, dok se fašističke ideje šire širom svijeta, istorijski obrasci mogu poslužiti kao upozorenje. Nasilje, manipulacija i laži su alati kojima se koriste oni koji žele apsolutnu moć. Razumijevanje istorije i prepoznavanje obrazaca omogućava bolju pripremu za vrijeme kada demokratija više nije dovoljno sigurna.

Istorijski dokazu ne lažu

Počnimo od najpoznatijeg primjera. Franz von Papen, konzervativni političar koji je uvjerio predsjednika Hindenburga da imenuje Hitlera za kancelara, hvalisao se u januaru 1933: “Zaposlili smo ga.” Mislio je da je pametan. Za manje od 18 mjeseci, nacisti su eliminisali njegove saveznike tokom Noći dugih noževa. Von Papen je jedva uspio pobjeći u Austriju. Svaki konzervativac koji je vjerovao da može “kontrolisati” ili “umiriti” Hitlera završio je mrtav, u egzilu ili je molio za život do 1934. godine.

Italija predstavlja možda još goru verziju ove priče. Oktobra 1922. Mussolini je najavio da maršira na Rim sa 30.000 crnokošuljaša. Problem je bio što su bili loše naoružani i neorganizovani – italijanska vojska ih je mogla uništiti za tri sata. Kralj je imao spremne generale i planove za uvođenje vojnog stanja. Umjesto toga, jednostavno je predao vlast Mussoliniju. Dvadeset tri godine kasnije, partizani su objesili Mussolinijev leš naglavce na benzinskoj pumpi, dok su ga mase tukle štapovima.

Savremeni primjeri potvrđuju pravilo

Nije potrebno ići daleko u prošlost za dokaze. Mađarska pod Viktom Orbánom predstavlja savršen savremeni primjer. Demokratski izabran 2010. godine, Orbán je do 2011. promijenio ustav, do 2012. kontrolisao medije, a do 2013. uništio nezavisno pravosuđe. Danas je 2025. godina i on je još uvijek na vlasti. EU je već četrnaest godina “veoma zabrinuta”, šalje oštra pisma i održava sastanke. Mađarska je postala jednopartijska država usred Evrope, a svi to jednostavno prihvataju.

Obrazac je konzistentan kroz sve slučajeve: konzervativci se uplaše socijalizma ili progresivaca, udruže se sa fašistima kao “manjim zlom”, fašisti preuzmu vlast i odmah eliminišu one koji su im pomogli. Onda slijedi 30-50 godina diktature.

Jedini čisti primjer sprečavanja fašizma našao se u Finskoj 1932. godine. Fašistički Lapua pokret pokušao je naoružani puč prije nego što je došao na vlast. Vojska je ostala lojalna demokratiji, ugušila pobunu i zabranila pokret. To je sve – jedini uspjeh u približno 50 pokušaja. Fašisti su zaustavljeni jer su bili dovoljno glupi da pokušaju nasilje prije nego što su pobijedili na izborima.

Francuska 1934. na prvi pogled izgleda kao uspjeh. Fašističke grupe pokušale su upasti u parlament 6. februara. Šest dana kasnije, dvanaest miliona radnika stupilo je u generalni štrajk i cijela zemlja je stala. Fašisti su se povukli. Međutim, ti isti fašisti su oduševljeno sarađivali sa nacistima kada su okupirali Francusku šest godina kasnije – samo su čekali bolju priliku.

Brutalne statistike

Podaci do kojih je došao Chris Armitage iz The Existential Republica su neporecivi:

– Broj fašističkih režima zaustavljenih nakon demokratskog dolaska na vlast: 0

– Prosječno trajanje fašističke vladavine: 31 godina

– Broj fašističkih režima uklonjenih glasanjem: 0

– Broj uklonjenih diplomatskim putem: 0

Većina je uklonjena ratom ili vojnim pučem, pri čemu su stradale desetine miliona ljudi. Portugalski režim pao je 1974. nakon 48 godina – kada su vojni oficiri pokrenuli puč. Pet decenija svaki oblik demokratskog otpora bio je nemoguć.

Zašto fašizam raste?

Fašizam se često širi u društvima pogođenim frustracijom i nejednakošću. Ljudi koji osjećaju političko ili ekonomsko poniženje lako se uvjeravaju u priče o povratku “starih vrijednosti” ili potrebi za snažnim vođom. Istorija pokazuje da fašistički lideri koriste strah od različitosti i osjećaj ugroženosti da mobilizuju pristalice. Migranti, manjine i politički protivnici postaju simboli svih problema, dok vođa obećava da će sve riješiti.

Fašisti koriste jednostavnu ali efikasnu strategiju: koriste nasilje dok se predstavljaju kao žrtve. Stvaraju haos koji “zahtijeva” njihovo autoritarno rješenje, a zatim uklanjaju svakoga ko im se suprotstavi. Danas se slični obrasci vide u retorici koja diskredituje medije, naučnike i aktiviste, dok se neistomišljenici prikazuju kao neprijatelji naroda.

Demokrate, u međuvremenu, i dalje insistiraju na pravilima koja fašisti potpuno ignorišu. Podnose tužbe, pišu urednike, glasaju o rezolucijama. Fašisti se smiju i nastavljaju konsolidaciju moći.

Slučaj Amerike: Četiri strategije u neistraženom teritoriju

Situacija u savremenim demokratijama sa nuklearnim oružjem, jakom ekonomijom i razvijenom tehnologijom predstavlja neistraženo područje. Amerika ima sve to, zato danas predstavlja jedinstveni slučaj u istoriji fašizma. Vrhovni sud je proglasio da je Trump iznad zakona, FBI se koristi protiv političkih protivnika, oligarsi otvoreno sarađuju sa autoritarnim lideriom – zato su potrebne nekonvencionalne strategije otpora.

Prva opcija je koalicija plavih država. Kalifornija, Njujork i druge demokratske države kontrolišu preko 60% američkog BDP-a i teorijski mogu učiniti saveznu vladu nebitnom kroz koordinisano ignorisanje federalnih naredbi i stvaranje vlastitih međudržavnih sporazuma. Ili otići i dalje od toga: državna kriptovaluta kako bi se izbjegla federalna kontrola novca, zdravstveni sistemi finansirani na nivou država koji ignorišu savezna ograničenja…

Druga strategija je “irska demokratija” – tiho odbijanje miliona ljudi da se povinuju zakonima koje smatraju nelegitimnim, bez nereda i protesta. Na primjer, koordinisano “zaboravljanje” plaćanja federalnih poreza moglo bi zatrpati sistem, jer crvene države zavise od novca plavih država.

Treća opcija je otcjepljenje. Plave i crvene države predstavljaju dva nespojiva pogleda na Ameriku, a sama ozbiljna prijetnja secesijom mogla bi izazvati strukturne promjene. Na primjer, Quebec je dva puta dobio ogromne ustupke zbog ozbiljnih prijetnji o odvajanju od Kanade.

Četvrta mogućnost je međunarodna intervencija – od UN nadzora izbora do evropskih posmatrača. Iako UN ne može izvršiti invaziju na Ameriku, može je izolirati kroz sankcije i međunarodnu sramotu.

Šta raditi kad je fašizam već tu?

Prošlo je vrijeme za pretvaranje da se nalazimo u fazi “prevencije”. Fašisti već kontrolišu institucije, imaju svoje sudije i medijski ekosistem. Fašisti imaju svoju vojsku sljedbenika koja opravdava sve njihove postupke. Ali nemaju novac, gradove, obrazovanu radnu snagu ni legitimitet u očima većine.

Fašizam se ne zaustavlja sam od sebe. Ako preuzme vlast i konsoliduje institucije, ostaje decenijama i često uništava opoziciju i društvo. Istorija pruža jasne lekcije, ali danas se nalazimo u drugačijoj situaciji, u kojoj demokratski mehanizmi sami možda nisu dovoljni. To znači da su potrebni inovativni, nekonvencionalni odgovori koji štite demokratiju i ljudska prava.

Propuštena prilika za prevenciju znači da je sada ključno razumjeti istorijske obrasce i djelovati prije nego što autoritarni lideri potpuno konsoliduju vlast. Pitanje nije više da li postoji opasnost – ona je ovdje. Pitanje je hoće li biti pronađena nova rješenja ili će se istorija ponoviti.

Foto: Freepik