Djeca bez djetinjstva: Da li im previše aktivnosti zapravo šteti
Svakog radnog dana, roditelji žure da djecu prebace s jednog termina na drugi – iz škole na časove engleskog, zatim na sport, pa možda još na klavir ili programiranje. Djeca, često s torbom većom od njih samih, trče iz jedne obaveze u drugu, bez vremena da predahnu, a kamoli da se jednostavno – igraju.
Na prvi pogled, sve izgleda idealno: roditelji ulažu u razvoj djece, djeca „uče korisne stvari“, a raspored je ispunjen. Ipak, psiholozi i pedagozi sve češće upozoravaju da smo možda otišli predaleko. Da li naša želja da djeci omogućimo sve – zapravo oduzima ono najvažnije: djetinjstvo?
Djeca pod pritiskom (ne)savršenstva
Današnje dijete nerijetko živi raspored kakav bi i odrasla osoba teško izdržala. Umjesto spontanih igara s drugarima iz kraja, njihovo slobodno vrijeme je isplanirano do posljednje minute. U toj trci za znanjem i talentima, zaboravlja se da djeca nisu „projekti za uspjeh“, već ljudska bića u razvoju, kojima je potrebno vrijeme za dosadu, maštu i bezbrižnost.
Brojna istraživanja pokazuju da prevelik broj strukturiranih aktivnosti može izazvati stres, anksioznost, pa čak i burnout kod djece. Naročito ako se uz to očekuje i odličan uspjeh u školi, dobra ponašanja i izgradnja „karaktera“. Djeca postaju prezasićena obavezama i izgube sposobnost da se opuste i uživaju u trenutku.
Gdje je nestalo slobodno vrijeme?
Slobodno vrijeme ne znači gubljenje vremena. U stvari, upravo tada djeca razvijaju najvažnije životne vještine: rješavanje problema, kreativnost, samostalnost. Kada se igraju bez nadzora, sami biraju uloge, postavljaju pravila, uče kako da pregovaraju, sarađuju i izražavaju emocije.
U stalno organizovanom okruženju, gdje odrasli vode sve aspekte njihovog dana, djeca gube priliku da nauče kako da sami upravljaju svojim vremenom i unutrašnjim svijetom. To kasnije može dovesti do problema u odraslom dobu – od nesnalaženja u stresnim situacijama do poteškoća u donošenju odluka.
Više vremena ne znači bolji razvoj
Naravno, dodatne aktivnosti nisu same po sebi loše. One mogu pomoći djeci da otkriju svoje talente, razviju samopouzdanje i pronađu ono što vole. Ključ je u ravnoteži. Kada su djeca preopterećena, a aktivnosti ne proizilaze iz njihove unutrašnje motivacije, one gube svrhu i postaju izvor frustracije.
Roditelji često iz najbolje namjere žele da djeca iskoriste sve prilike koje oni možda nisu imali. Međutim, ponekad zaborave da je djetinjstvo vrijeme koje se ne vraća – i da su trenuci odmora, igre i tišine jednako važni kao i treninzi, jezici i takmičenja.
Ponekad je manje – više
Ne mora svako dijete svirati violinu, učiti tri jezika i trenirati dva sporta. Dovoljno je da bude dijete. Da se smije, zaprlja, dosadi mu, ponekad ne zna šta će sa sobom – i baš u tim trenucima, razvija svoju maštu, otpornost i autentičnost.
Umjesto da težimo idealu hiperproduktivnog djeteta, možda je vrijeme da se zapitamo: šta će se stvarno sjećati kada odrastu? Rasporeda punog termina – ili popodneva kada su ležali na travi i zamišljali oblake?
Foto Freepik
