Austrijski “Slučaj Anna” izazvao buru: Šta stoji iza oslobađajuće presude?

Oslobađajuća presuda u „slučaju Anna“, koja još nije pravosnažna, uzdrmala je i javnost i politiku u Austriji. Sve je počelo 2023. godine, kada je tada dvanaestogodišnja djevojčica navodno bila seksualno napadnuta, a deset tinejdžera završilo na optuženičkoj klupi. Nakon što su svi oslobođeni optužbi, predsjedavajući sudija našao se na meti javnog linča, a političari su odmah zatražili izmjene zakona.

Dok se u društvu lome mišljenja i miješaju činjenice, mnogi se pitaju: kako je moguće da ovakvi slučajevi završavaju oslobađajućim presudama? Ko je zapravo kriv i postoji li pravda za žrtvu? Donosimo vam odgovore na najvažnija pitanja o ovom procesu koji je podijelio Austriju.

Pitanje: Šta se tačno stavljalo na teret optuženima i zbog čega su bili optuženi?

Odgovor: Državno tužilaštvo je desetoricu tinejdžera, tada starih između 14 i 18 godina, optužilo da su 2023. godine povrijedili seksualnu autonomiju tada dvanaestogodišnje djevojčice. Dvojici od njih dodatno se na teret stavljalo i krivično djelo seksualne prinude. Za djela silovanja i seksualnog zlostavljanja maloljetne osobe nisu bili optuženi.

Pitanje: Zašto je donesena oslobađajuća presuda?

Odgovor: Prema mišljenju suda, nije se moglo dokazati da su tinejdžeri nad djevojčicom primjenjivali pritisak, prijetnje ili nasilje. Predsjedavajući sudija je prilikom izricanja presude naveo da su izjave djevojčice bile „toliko kontradiktorne da nije bilo moguće donijeti osuđujuću presudu“. Zbog toga je, prema njegovim riječima, dokazni postupak „jasno doveo do oslobađajuće presude“. Odluku je donijelo vijeće porotnika, koje je u ovom slučaju bilo sastavljeno od dva profesionalna suca i dva porotnika, od kojih je barem jedan imao iskustva u radu s djecom ili mladima, kako to zakon propisuje za maloljetničke kaznene predmete.

Pitanje: Zašto je predsjedavajući sudija tako oštro kritikovao medije?

Odgovor: Zato što su, kako je sudija na kraju istakao, mediji izvještavali o „stvarima koje u spisima uopšte nisu bile pomenute“. „Slučaj Anna“ prvi put se pojavio u februaru 2024. godine u listu Krone, koji je pisao o sumnji na „više serijskih silovanja“. Nekoliko dana kasnije, na policijskoj konferenciji za medije, policija je iznijela mnogo oprezniji prikaz. U jednom slučaju tužilaštvo je istraživalo silovanje, dok se u većini slučajeva radilo o teškom seksualnom zlostavljanju maloljetne osobe.

Pitanje: Zašto nije podignuta optužnica za silovanje?

Odgovor: Do silovanja, prema zakonu, dolazi kada počinilac prisili žrtvu na „polni odnos“ ili „radnju koja je izjednačena s polnim odnosom“ upotrebom sile, oduzimanjem lične slobode ili prijetnjom. Pod „polnim odnosom“ se pravno podrazumijeva, prije svega, penetracija. Tužilaštvo je kod dvojice optuženih doduše utvrdilo primjenu sile, ali ne u vezi s polnim odnosom, već s drugim „seksualnim radnjama“. Zbog toga je podignuta optužnica za seksualno nasilje, ali ne i za silovanje, objašnjava Der Standard.

Pitanje: Zar seksualne radnje sa 12-godišnjom osobom nisu svakako kazneno djelo?

Odgovor: Seksualne radnje s osobama mlađim od 14 godina u pravilu su uvijek kažnjive i predstavljaju djelo seksualnog zlostavljanja maloljetnika. Međutim, preduslov za kaznenu odgovornost je da je počinitelj djelovao s namjerom znajući da je osoba mlađa od 14 godina. U ovom slučaju, tužiteljica je naglasila da su tinejdžeri pretpostavljali da je djevojčica starija. Zbog toga tužilaštvo nije ni podiglo optužnicu za kazneno djelo seksualno zlostavljanje maloljetnice.

Pitanje: Dakle, mogu li se počinitelji jednostavno izvući tvrdeći da nisu znali za dob žrtve?

Odgovor: Ne, naravno da nije tako jednostavno. Suprotno čestom mišljenju, ovdje nije riječ o tome da počinitelj zaista zna koliko je žrtva stara. Dovoljno je da postoji sumnja da bi žrtva mogla biti maloljetna, i da počinitelj to prihvati kao mogućnost. Međutim, u ovom slučaju tužilaštvo je zaključilo da čak ni takve sumnje nije bilo.

Pitanje: Ministarstvo pravosuđa je naložilo tužilaštvu da podnese žalbu za poništenje presude. Hoće li se slučaj sada možda ponovno otvoriti?

Odgovor: To je teorijski moguće. Međutim, prepreke za žalbe za poništenje pred Vrhovnim sudom (OGH) su velike, jer se takvom žalbom mogu ispravljati samo vrlo ozbiljne proceduralne greške. Advokati redovno kritikuju ovo ograničenje, jer se obično faktičko stanje “uzima onakvim kakvo je utvrđeno u prvom stepenu”. Hoće li tako biti i u ovom slučaju, još nije poznato. Sada je na potezu Vrhovni sud.

Pitanje: Nedavno je izašao još jedan navodni slučaj zlostavljanja djevojčice koja je tada također imala samo 12 godina. O čemu se radi?

Odgovor: O tome je već izvještavao Puls24 tokom ljeta. U kontekstu ove presude slučaj se sada ponovo spominje. Razlog je što se protiv nekih od tinejdžera, koji nisu pravomoćno oslobođeni, vodi još jedna istraga vrlo sličnog karaktera. Djevojčica ih optužuje da su nad njom počinili seksualni napad. Za sada još nije podignuta nikakva optužnica.

Pitanje: Da li dječaci na neki način dobijaju podršku ili nadzor?

Odgovor: To vjerovatno vrijedi za petoricu optuženih koji imaju prethodne osude. Većina njih je ranije osuđena za tešku pljačku, a jedan tinejdžer za tjelesni napad, podsjeća Der Standard. Tokom procesa imali su prisutnog službenika za probaciju. Prema dostupnim informacijama, u zatvorenom dijelu suđenja tinejdžerima su preporučene terapije, ali sud to ne smije potvrditi na zahtjev. Ipak, te preporuke bi bile dobrovoljne, jer sud ne može davati obavezujuće upute u slučaju oslobađajuće presude.

Pitanje: Zašto se baš nakon ove presude javlja politički zahtjev za promjenom krivičnog zakona prema principu „samo da znači da“?

Odgovor: Ministrica pravosuđa Anna Sporrer (SPÖ) istakla je „duboku zabrinutost“ i „javni interes“ u vezi ovog slučaja. Takođe je podsjetila da je reforma zakona o seksualnim deliktima već predviđena u vladinom programu.

Pitanje: U Austriji trenutno važi princip „ne znači ne“. Koja je tačno razlika između ova dva principa?

Odgovor: Kod principa „ne znači ne“ odbijanje mora biti jasno izraženo, bilo verbalno ili neverbalno. S druge strane, kod principa „samo da znači da“ mora postojati jasna saglasnost za seksualnu radnju, takođe verbalno ili neverbalno.

Prije nego što su u Austriji i drugim zemljama uvedena pravila poput „ne znači ne“ ili „samo da znači da“, sud je morao dokazati da se žrtva fizički opirala ili da joj je prijećeno nasiljem. Tek tada se silovanje pravno smatralo silovanjem. Kasnije su ove odbrane proširene i na verbalne ili neverbalne signale – u Austriji 2016. godine. Dalji razvoj je bio fokus na saglasnost: nije važnije koliko se žrtva branila, nego da li je postojao pristanak na seksualnu radnju.

Pitanje: Koja je poenta ove razlike?

Odgovor: Prema zagovornicima principa „Samo da znači da“, razlika je značajna kako na društvenom, tako i na pravnom nivou. Sa društvenog aspekta: Seksualna radnja se smatra zakonitom samo ako postoji saglasnost svih uključenih. Odgovornost da se to osigura leži na svima, a ne samo na (najčešće) ženi da se pravovremeno brani. Sa pravnog aspekta: Trenutno uglavnom oni koji prijave seksualni prestup moraju da objašnjavaju – zašto nisu jasnije rekli „ne“? Da li su stvorili nesporazum? Zagovornici reforme tvrde da bi se fokus pomjerio sa ponašanja navodne žrtve na pristanak i odgovornost svih učesnika.

Pitanje: Ali kako se može dokazati da li je neko rekao ili pokazao „da“, ili nije?

Odgovor: Problem dokazivanja uvijek postoji, kaže njemačka pravna stručnjakinja Tatjana Hörnle. Čak i kada postoje medicinska izvješća i fotografije modrica, može ostati pitanje da li ih je žrtva sama nanijela. Prema Hörnle, fizičko nasilje može biti jednako teško dokazati kao i usmeni pristanak.

Pitanje: Da li bi se trenutni proces završio drugačije da je primijenjen princip „samo da znači da“?

Odgovor: Portparolka Bečkog regionalnog suda za kaznene stvari nedavno je izjavila za ZiB 2: „Ne znam da li bi to na kraju napravilo razliku, ali u principu je to zapravo isti sistem.“ Čak i ako bi zakon bio izmijenjen, sud bi i dalje morao da procjenjuje različite dokaze i vjerodostojnost izjava.

Pitanje: Zašto je kod ovakvih postupaka tako teško saznati istinu?

Odgovor: Suđenje ne može odražavati „istinu“. Sud se bavi onim što se može dokazati s gotovo potpunom sigurnošću. Oslobađajuća presuda ne znači da je žrtva lagala – često jednostavno nema dovoljno dokaza.

Pitanje: Kakav je zakon o seksualnim zločinima u drugim zemljama?

Odgovor: Danas u 14 evropskih zemalja važi zakon o seksualnim deliktima zasnovan na saglasnosti, što je ekvivalent principu „samo da znači da“. Nedavno je Norveška u svoj zakon uvela izričitu saglasnost za konsenzualni seksualni odnos. Finska, Island i Španija su takođe u posljednjih nekoliko godina reformisale svoje zakone u tom pravcu. Prema službenim podacima, u Švedskoj je ova reforma dovela do 75% više osuđujućih presuda za silovanje.

Pitanje: Zašto bi uopšte trebalo mijenjati zakon da bi se „poboljšala“ stopa osuđujućih presuda? Zar to ne znači da bi se uticalo na sudsku praksu?

Odgovor: Pravna situacija se stalno mijenja i odražava ono što se u društvu smatra nepravdom. Primjer u seksualnom zakonodavstvu je silovanje u braku: u Austriji je to krivično djelo tek od 1997. godine. Prije toga se seks smatrao „bračnom dužnošću“, a postojalo je uvjerenje da „da“ na vjenčanju važi za sve buduće seksualne radnje. Promjena zakona značajno je promijenila ovu praksu.

Zagovornici zakona o seksualnim deliktima zasnovanih na saglasnosti ističu i simboličnu vrijednost: seksualno nasilje se ne događa kada se žrtva ne uspije dovoljno ili „uspješno“ braniti, već kada se ne poštuje saglasnost i pristanak.

Foto: Freepik