Austrija – zemlja u kojoj je petina stanovništva isključena
Austrija ima oko 1,9 miliona stanovnika koji imaju stalni boravak, rade, odgajaju porodice i plaćaju poreze, ali nemaju austrijsko državljanstvo. To je gotovo 20 posto ukupnog stanovništva, što čini Austriju jednom od zemalja s najvećim demokratskim deficitom u EU: gotovo svaki peti stanovnik politički je isključen. Oni ne mogu odlučivati o sastavu Nacionalnog vijeća, državnim vladama, pa ni o gradonačelniku svog okruga.
Ovaj deficit posebno je vidljiv u Beču, gdje je na posljednjim opštinskim izborima 35 posto stanovnika bilo bez prava glasa jer nisu imali austrijski pasoš. Kada se tome doda suzdržanost onih koji su imali pravo glasa ali se nisu pojavili, dobija se otrežnjavajuća slika: gradonačelnik Michael Ludwig i vladajući SPÖ efektivno su izabrani od strane manjine. Ono što je formalno demokratski legitimno čini se paradoksalnim: više od trećine stanovništva grada uopšte nije imalo pravo glasa.
Nevladina organizacija SOS Mitmensch godinama upozorava na ovu neravnotežu. Kampanjom “Pass Egal Wahl” omogućili su simboličan glas stanovnicima bez državljanstva, a rezultati su pokazali da progresivne stranke dobijaju jaču podršku nego desničarske stranke poput FPÖ-a i ÖVP-a. Prema Alexanderu Pollaku iz SOS Mitmenscha ovo je jasan znak: „Demokratija u Austriji ne odražava stvarnost stanovništva. Oni koji ovdje žive, rade i plaćaju poreze takođe bi trebali imati pravo glasa.“
Statistika pokazuje rast broja stranih državljana: 2008. strani državljani činili su 10 posto stanovništva, dok je danas taj broj udvostručen. Najbrojnije grupe dolaze iz Njemačke, Rumunije i Turske. Među 1,9 miliona ljudi oko 270.000 rođeno je u Austriji, ali ne posjeduje austrijski pasoš zbog stroge primjene načela ius sanguinis, odnosno prava na državljanstvo po porijeklu.
Međunarodno gledano, Austrija je praktički jedina zemlja u EU s ovako restriktivnim pravilima. Samo Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati imaju strožu naturalizaciju. Zemlje poput Francuske, Kanade i SAD-a primjenjuju ius soli, po kojem djeca automatski stiču državljanstvo rođenjem na teritoriji države.
Austrija, za razliku od njih, ostaje na svom restriktivnom putu čije su posljedice ozbiljne: sve veći dio stanovništva trajno je isključen iz političkog života, iako Austrija sve više zavisi od imigracije zbog demografskih promjena i nedostatka radne snage. Ova kontradikcija izaziva kritike političkih analitičara: zemlja treba imigrante, ali ih istovremeno uskraćuje za demokratska prava.
Istorijski razvoj austrijskog prava o državljanstvu
Austrija danas ima jedan od najrestriktivnijih modela državljanstva u Evropi, a razlozi sežu daleko u istoriju. Nakon 1945. državljanstvo se smatralo političkim i identitetskim resursom. Zemlja je bila podijeljena na okupacijske zone, a mlada Druga Republika težila je stabilnosti i novom legitimitetu. Velikodušan zakon o naturalizaciji u to vrijeme značio bi prihvat velikih grupa prognanika i radnika iz Istočne Evrope, što političke elite nisu željele. Umjesto toga odlučile su se za restriktivan put, zasnovan na načelu ius sanguinis (“pravo krvi”) – državljanstvo je dobio onaj čiji su roditelji austrijski državljani, dok oni rođeni u Austriji, ali čiji roditelji nisu bili Austrijanci, nisu mogli dobiti državljanstvo.
Još jedna prekretnica bio je period migracije gostujućih radnika 1960-ih i 1970-ih godina. Stotine hiljada ljudi iz Jugoslavije i Turske došlo je u zemlju kako bi doprinijelo privrednom oporavku. Pomagali su u izgradnji cesta, kuća i industrijskih pogona; radili su u tvornicama, bolnicama i ustanovama za njegu. Ali integracija izvan posla bila je politički nedostižna. Državljanstvo je ostalo nedostižno čak i za one koji su ostali decenijama i čija su djeca odrasla u Austriji. Dok je Njemačka djelimično uvela ius soli 2000. godine, Austrija je ostala kruta, stalno uvodeći nove prepreke – duže periode boravka, strože jezičke testove i veće finansijske zahtjeve.
Tokom jugoslavenskih ratova 1990-ih godina, rasprava se zaoštrila. FPÖ pod vodstvom Jörga Haidera otvoreno se protivila imigraciji i blokirala svaku liberalizaciju, a državljanstvo se počelo posmatrati više kao nagrada na kraju „procesa integracije“ nego kao alat za uključivanje. Ovaj narativ održao se do danas – posebno među ÖVP-om i FPÖ-om.
Tako je Austrija postala jedna od najtežih zemalja u Evropi za naturalizaciju. Paralelno s ovim, broj ljudi koji trajno žive u Austriji bez prava glasa stalno raste: što više ljudi trajno živi u Austriji, to manje njih ima pravo glasa.
Pravni detalji: prepreke, naknade i zamke
Dobiti austrijsko državljanstvo znači prolazak kroz složen sistem zahtjeva, birokratije i visokih troškova. Na papiru pravila izgledaju jasna, ali u praksi to često liči na iscrpljujući maraton.
Osnovni uslov je najmanje deset godina neprekidnog legalnog boravka u Austriji. U posebnim slučajevima – kod građana EU, osoba s izvrsnim znanjem njemačkog ili onih koji pokažu „posebnu integraciju“ – rok se može smanjiti na šest godina. Ipak, čak i tih šest godina duže je nego u većini evropskih zemalja: u Švedskoj je dovoljno pet, a u Belgiji i Estoniji još manje.
Velika prepreka su jezički zahtjevi. Nekada je bio dovoljan nivo B1, dok je danas uslov B2 nivo jezika. Stručnjaci upozoravaju da je to za mnoge ljude gotovo nepremostiva prepreka – čak i za visokoobrazovane stručnjake kojima njemački nije maternji jezik.
Uz jezičke vještine, ključna je i finansijska nezavisnost. Kandidati moraju dokazati da se mogu dugoročno sami uzdržavati, bez oslanjanja na socijalnu pomoć. To uključuje prihode, ali i sve troškove poput stanarine, kredita ili uzdržavanja djece. Politolog Gert Valchars izračunao je da 60 posto žena i 30 posto muškaraca u Austriji ne bi ispunilo te uslove da nemaju državljanstvo od rođenja.
Naknade su dodatna prepreka. Prema istraživanju Profila, troškovi takse za prijavu, potvrde i obaveznu dokumentaciju iznose i 1500 do 2000 eura po osobi. Sistem je strog i kad je riječ o greškama. Nedostajući papir, zakašnjeli dokaz ili netačan prevod često dovode do trenutnog prekida postupka, a ljudi gube i vrijeme i već uplaćene naknade.
A tu je i sama birokratija. U Beču je za postupke dobijanja državljanstva odgovoran zloglasni MA 35, gdje ljudi čekaju i do godinu dana na prvi sastanak, isti dokumenti se traže više puta, a odluke se razvlače godinama.
Sve ove prepreke znače da je državljanstvo nedostižno mnogim ljudima u Austriji – uprkos radu, plaćanju poreza i društvenoj integraciji. Iako Austrija zvanično traži integraciju, istovremeno uskraćuje najvažniji oblik jednakosti – pravo na političko učestvovanje.
Politički stavovi stranaka
Gotovo nijedno drugo pitanje ne dijeli toliko austrijsku politiku kao pitanje državljanstva. Dok ga jedni vide kao alat za integraciju i jačanje demokratije, drugi ga tretiraju kao privilegiju koja se mora teško zaslužiti.
ÖVP godinama naglašava da je državljanstvo „vrlo vrijedna imovina“. „Živimo u jednoj od najpogodnijih zemalja na svijetu i stoga je bitno zaštititi austrijsko državljanstvo kao najviše dobro naše ustavne države“, objasnila je Karoline Edtstadler, bivša ministrica u austrijskoj vladi. Za ÖVP naturalizacija nije početak, već kraj procesa integracije: Samo oni koji pokažu znanje jezika, stabilne prihode i besprijekoran dosje trebali bi postati austrijski državljani. Ovaj restriktivni stav redovno se koristi u izbornim kampanjama kao kontrast „previše liberalnim“ idejama drugih stranaka.
FPÖ ide još dalje i državljanstvo prikazuje kao štit protiv „stranog uticaja“. Vođa stranke Herbert Kickl nedavno je izjavio da se pasoši ne bi trebali smatrati “smećem” i ponovno je spomenuo koncept “remigracije” – odnosno oduzimanja državljanstva i protjerivanja određenih grupa. Iako pravno teško izvedivo, ovakva retorika učinkovito budi strahove.
Suprotno tome, SPÖ, posebno snažan u Beču, traži olakšavanje pristupa državljanstvu. Gradonačelnik Michael Ludwig govori o „demokratskom deficitu“, jer gotovo trećina stanovnika Beča nema pravo glasa. Socijaldemokrati žele niže pragove prihoda i jednostavnije uslove za djecu rođenu u Austriji. Integracija, tvrde oni, ne znači samo obaveze, već mora uključivati i jednaka prava.
Zeleni smatraju da državljanstvo ne bi smjelo biti završni ispit, nego polazište integracije. Po njihovom mišljenju, svako ko živi u Austriji i doprinosi društvu trebao bi imati i politička prava, a djeca rođena u Austriji trebala bi automatski dobijati državljanstvo.
NEOS naglašava pitanje dvojnog državljanstva. Dok je to uobičajeno u većini evropskih zemalja, Austrija i dalje zahtijeva da se kandidati odreknu svojih postojećih pasoša. Za NEOS to je zastarjelo i štetno, posebno kad se radi o privlačenju međunarodnih stručnjaka.
Ove razlike objašnjavaju zašto su reforme tako spore i teško se sprovode. Dok SPÖ, Zeleni i NEOS zagovaraju veće uključivanje, ÖVP i FPÖ uporno blokiraju promjene. Čak je i vlada ÖVP-a i Zelenih 2021. umjesto obećanog pojednostavljenja dodatno pooštrila jezičke uslove, podigavši prag s B1 na B2 nivo. Stručnjaci su to ocijenili kao korak unazad, dok je ÖVP govorio o „povećanju kvalitete“.
Na kraju postaje jasno: državljanstvo u Austriji nije samo pravni status. Ono je simbol, sredstvo političkog razgraničenja i tema kampanja – dok stvarni život gotovo dva miliona ljudi bez prava glasa ostaje u drugom planu.
Primjeri iz prakse: Kada formalnosti zaustave integraciju
Iza zabrinjavajućih brojki i političkih slogana stoje ljudi koji godinama žive, rade i odgajaju djecu u Austriji, a ipak ne uživaju ista prava kao njihovi susjedi. Primjeri pokazuju koliko strogi propisi često postaju zamka i za one koji su se uspješno integrisali.
Mlada žena, rođena u Beču od bosanskih roditelja, iako je završila škole u Austriji, pohađa univerzitet, tečno govori njemački, radi honorarno u advokatskoj kancelariji i volontira u zajednici, službeno se ne smatra Austrijankom jer njeni roditelji nisu bili državljani Austrije. Ona, kao i oko 270.000 ljudi rođenih u Austriji ali bez austrijskog pasoša, mora proći kroz skup i dugotrajan postupak kao da nikada nije pripadala ovoj zemlji.
Slično je i sa sirijskim ljekarom koji radi u državnoj bolnici i plaća poreze. Iako je savladao jezik i profesionalno se dokazao, njegov zahtjev je odbijen jer je, zbog otplate studentskog kredita, njegov raspoloživi prihod bio nešto ispod zakonskog praga. „Zarađujem dovoljno da dobro živim, plaćam poreze i doprinose za socijalno osiguranje, ali za državu to nije dovoljno da postanem Austrijanac“, objašnjava on.
Čak i male formalne greške mogu sve srušiti. Jednoj je porodici odbijen zahtjev jer jedan dokument nije dostavljen na vrijeme, iako su godine ulagali u pripremu, objavio je der Standard. Izgubili su hiljade eura i morali krenuti ispočetka. Advokati koji se bave ovim postupcima govore da su zahtjevi toliko strogi i složeni da su gotovo nesavladivi bez stručne pomoći.
Čak i oni koji ispunjavaju sve uslove često se susreću sa stvarnošću birokratije. U Beču podnositelji zahtjeva čekaju i do godinu dana samo na prvi termin u MA 35, a cijeli postupak može potrajati godinama. Ako se u međuvremenu promijene posao, adresa ili porodične okolnosti, dokumentacija se mora predavati ponovno. Mnogi to doživljavaju kao uznemiravanje i iscrpljujuću nepravdu.
Posebno frustrira kada poznati sportisti ili umjetnici, zahvaljujući posebnom „paragrafu o zaslugama“, brzo dobiju državljanstvo bez jezičkih testova, dugog čekanja ili uslova boravka. Kritičari zato govore o „dvostrukom sistemu“: oni koji donose prestiž ili slavu državi lako dobiju pasoš, dok oni koji svakodnevno rade, plaćaju poreze i podižu porodice nailaze na zid.
Ovi slučajevi pokazuju da državljanstvo nije samo komad papira. Za mnoge ono znači pravo glasa, osjećaj pripadnosti i sigurnost da nisu „vječni gosti“. Kada se uprkos godinama života i integracije to pravo uskraćuje, javlja se duboka frustracija – a s njom i nepovjerenje u državu i društvo.
Međunarodna poređenja i primjeri najbolje prakse
Pogled preko granica otkriva da Austrija, sa svojim strogim propisima, nipošto nije norma. Naprotiv, nalazi se na dnu evropskih i međunarodnih ljestvica.
U Njemačkoj je od 2024. dovoljno pet godina boravka, a u posebnim slučajevima integracije samo tri godine. Uz to je dopušteno dvojno državljanstvo, pa djeca rođena u Njemačkoj više ne moraju birati između pasoša svojih roditelja i njemačkog. Razlog je i demografski: Njemačka ovim pokušava privući i zadržati kvalifikovanu radnu snagu.
Švedska već dugo važi za primjer liberalnog pristupa. Pet godina boravka dovoljno je za naturalizaciju, a za supružnike švedskih državljana samo tri. Zahtjevi su jednostavni, a postupak rijetko traje duže od godinu dana.
U Belgiji je prag takođe pet godina, ali ključnu ulogu imaju rad ili obrazovanje. Onaj ko radi ili se školuje brže dobija pravo na državljanstvo – praktičan pristup koji nagrađuje aktivno učestvovanje.
Poseban slučaj je Novi Zeland, gdje pravo glasa nije vezano uz državljanstvo nego uz prebivalište. Već nakon godinu dana legalnog boravka moguće je glasati na izborima, bez obzira na pasoš. Time se jača demokratsko načelo da oni na koje se političke odluke odnose trebaju imati i pravo glasa.
S druge strane, Austrija se i dalje poziva na „posebnu istoriju“ i vrijednost državljanstva. Kritičari smatraju da je riječ manje o odgovornosti, a više o političkoj taktici – jer stroga pravila privlače birače skeptične prema imigraciji i često služe kao tema predizbornih kampanja. OECD i Vijeće Evrope više su puta kritikovali Austriju, upozoravajući da stroga pravila otežavaju integraciju i smanjuju privrženost društvu. Primjeri drugih zemalja pokazuju suprotno: što se ranije omogući učestvovanje, to je integracija uspješnija i društvo stabilnije.
Birokratska stvarnost: MA 35, vrijeme čekanja i zamke
Kad se govori o naturalizaciji u Austriji, ne može se zaobići Gradski odjel 35 (MA 35) u Beču, nadležan za boravišne dozvole i državljanstvo. Već godinama važi za jedno od najkritikovanijih tijela u zemlji, s reputacijom birokratskog lavirinta u kojem vladaju dugi redovi, nejasna pravila i beskonačne provjere dokumenata.
Osobe koje traže državljanstvo nerijetko čekaju mjesecima ili čak godinama. Samo na prvi termin može se čekati i do godinu dana, a nakon toga postupak se često dodatno oteže. Od podnositelja se traže isti dokumenti više puta, a jedna mala greška ili zakašnjela potvrda može značiti odbijanje zahtjeva i ponovno pokretanje cijelog postupka, zajedno s visokim troškovima.
Najveći problem je preopterećenost. Iako je u posljednje vrijeme zaposlen dodatni kadar, gužve i dugotrajnost postupaka i dalje su pravilo. Za mnoge podnositelje zahtjeva to postaje gotovo kafkijansko iskustvo, puno obrazaca, pečata i neizvjesnosti.
Posebno teško je onima koji nisu odrasli s njemačkim jezikom. Zahtjevi poput potvrde znanja jezika na nivou B2, u kombinaciji s komplikovanom pravnom terminologijom, čine čitav proces gotovo nepremostivim. Mnogi se osjećaju obeshrabreno i tretirano neprijateljski, jer se svaka sitnica koristi kao razlog za odbijanje.
S druge strane, MA 35 odgovornost prebacuje na zakon, naglašavajući da oni samo provode pravila, a ne donose ih. Ipak, u svakodnevnom životu ostaje slika preopterećene i hladne administracije koja odlučuje o jednoj od najvažnijih stvari u životu ljudi – o tome kome će država priznati pripadnost, a kome ne.
Ekonomske i društvene posljedice zatvorenog sistema državljanstva
Pitanje državljanstva u Austriji nije samo pravno ili političko, nego ima i vrlo opipljive ekonomske i društvene posljedice. Zemlja već decenijama počiva na radu ljudi migrantskog porijekla – u zdravstvu, njezi, ugostiteljstvu ili industriji. Bez njih bi svakodnevni život teško funkcionisao. Ipak, iako doprinose porezima i osiguranju, mnogima je uskraćen puni pristup političkim pravima.
Primjer je sektor njege: čak 80 posto njegovatelja koji rade 24 sata dnevno dolazi iz Slovačke i Rumunije. Oni brinu o najranjivijima, plaćaju poreze i doprinose za socijalno osiguranje ali nemaju pravo glasa o sistemu u kojem sami rade. Ovaj demokratski deficit posebno je bolan jer se odluke politike direktno odnose na njihov život i rad.
Slično vrijedi i za kvalifikovane radnike. Austrijska privredna komora godinama upozorava da zemlja ne može riješiti manjak radne snage bez imigracije. Istovremeno, poruka koju država šalje je: dobrodošli ste dok radite, ali nemate pravo ravnopravnog učestvovanja. Takva isključenost dugoročno stvara frustracije i nepovjerenje u institucije.
Uz ekonomska pitanja, važnu ulogu igra i socijalna dimenzija. U zemlji živi oko 1,9 miliona ljudi bez austrijskog pasoša – što je broj jednak zbroju stanovnika Gornje i Donje Austrije. Kada toliki dio društva ostaje isključen, nastaje jaz između „građana prvog reda“ i onih „drugog reda“. Posebno djeca i mladi rođeni ovdje osjećaju ovu razliku kao nepravdu: odrasli su u Austriji, ali im se i dalje poručuje da ne pripadaju u potpunosti.
Politolozi to nazivaju “paradoksom integracije”. Dok politika ponavlja da se državljanstvo mora zaslužiti kroz integraciju, istraživanja pokazuju da se ljudi najčešće počinju osjećati istinski integrisanima tek kada dobiju austrijski pasoš. Državljanstvo nije kraj, nego početak pune integracije – ono otvara vrata osjećaju pripadnosti i podstiče lojalnost državi.
Veliku prepreku predstavljaju i troškovi. Naturalizacija može koštati nekoliko hiljada eura – takse, prevodi, ovjere i advokati. Za mnoge porodice s niskim primanjima to je nepremostivo. Nevladine organizacije poput SOS Mitmensch i Caritas zato govore o „isključenju kroz novac“: onaj ko može priuštiti postaje Austrijanac, dok oni s manjim prihodima ostaju izvan sistema, ma koliko dugo živjeli u zemlji. U drugim državama takse su niske upravo kako pristup ne bi bio privilegija bogatih. U Austriji se, međutim, visina troškova često tumači kao skrivena barijera.
Sve ovo pokazuje da restriktivna politika državljanstva nije sporedna tema. Ona presudno oblikuje društvenu koheziju, određuje ko se osjeća dijelom zajednice, a ko gurnut na marginu. U zemlji koja stari i koja ovisi o imigraciji, to pitanje bi moglo postati jedno od ključnih izazova budućnosti.
Izgledi i budući scenariji
Rasprava o austrijskom državljanstvu neće jenjavati u narednim godinama. Naprotiv, predviđa se da će ovo pitanje postati još važnije s obzirom na migracije, manjak kvalifikovanih radnika i društvene napetosti. Šta nas čeka u budućnosti? Tri su moguća scenarija:
Scenarij 1: Status quo ostaje.
Restriktivni pristup, koji zastupaju ÖVP i FPÖ, ostaje dominantan. Naturalizacija bi i dalje bila komplikovana, skupa i za mnoge nedostižna. Broj ljudi bez državljanstva nastavio bi da raste, dok kritičari upozoravaju na sve veći „demokratski deficit“ koji dovodi u pitanje legitimnost političkih odluka.
Scenarij 2. Umjerene reforme.
Ako prevladaju stavovi SPÖ-a, Zelenih i NEOS-a, mogla bi uslijediti djelimična liberalizacija: olakšana naturalizacija za djecu rođenu u Austriji, sniženi imovinski pragovi i mogućnost dvojnog državljanstva u određenim slučajevima. Takav pristup bi Austriju učinio sličnijom Njemačkoj, gdje je nedavna reforma već otvorila vrata lakšem sticanju dvojnog državljanstva.
Scenarij 3: Temeljna reorijentacija.
Najradikalniji put bio bi potpuno odvajanje političkih prava od državljanstva i njihovo vezivanje za stalni boravak – model koji, recimo, postoji na Novom Zelandu. Time bi stotine hiljada ljudi u Austriji preko noći dobilo političko učešće. Ali, trenutno je ovakav scenarij teško ostvariv zbog snažnog otpora konzervativnih i desničarskih stranaka. Austrijska politika će se kretati između ovih opcija. Hoće li prevladati logika isključenja ili integracije – ostaje da se vidi.
Ono što je sigurno jeste da svaki mjesec bez promjena produbljuje jaz između onih koji smiju pripadati i onih koji ostaju vani, iako već decenijama žive u srcu društva. Zakon o državljanstvu zato nije samo pravni detalj, nego odraz toga kako Austrija vidi samu sebe: kao otvorenu demokratiju koja gradi osjećaj pripadnosti ili kao zatvorenu tvrđavu koja čak ni nakon dugogodišnjeg života ne priznaje sve svoje stanovnike. Od tog izbora zavisi i koliko će Austrija u budućnosti biti stabilna i demokratska.
Foto: Freepik
