Vedran Kurtović: O tuđini, naciji i kockanju…

0

Mag. Vedran Kurtović psiholog je i psihoterapeut, zaposlen u Anton Proksch Institutu, najvećoj evropskoj klinici specijalizovanoj isključivo za bolesti ovisnosti. Radi i u svojoj praksi, te kao eksterni psihoterapeut u Kazneno-popravnom zavodu JA Simmering.

BUM: Da li tuđina većinu čini nesretnima, labilnima ili ima i onih koje usreći? VEDRAN: Mislim da generalizirani odgovor na ovo pitanje nije moguć. Migranti su, nasuprot onome što nam politika i javnost sugerišu, jako heterogena populacija, što je uvjetovano mnogim determinantama kao što su porijeklo, religija, socioekonomski status, nivo obrazovanja, vrste i razlozi migracije, dužina boravka u „tuđini“ itd. Društveni milje, u kojem se dijele iste vrijednosti, svjetonazori, te koncepti i stilovi življenja su po sociološkim istraživanjima još relevantniji. Kad uz sve to još i sagledate individualne biološko-sociološko-psihološke faktore, dakle lične predispozicije koje kao individue donosimo sa sobom, vidimo koliko je to pitanje zaista kompleksno. Mnoge stvari dakle utiču na to hoće li neko u tuđini uspjeti naći balans te izgraditi nanovo jedan fluidni identitet, uz osjećaj sigurnosti, smislenosti i pripadnosti.

BUM: Fluidni identitet? VEDRAN: Pojam fluidnog identiteta možda zvuči dosta apstraktno, ali to u suštini nije. Pogotovo za nas „iščupano korijenje“ je procesualno shvatanje identiteta psihički najzdravije. Dakle, to je identitet koji je sušta suprotnost nečem tvrdom, rigidnom, to bi trebalo biti nešto hibridno, bikulturalno i transnacionalno, u okviru čega uspijevam integrisati svoj takozvani međusvijet, pri tome fleksibilno navigirajući između druga dva, i to sve bez osjećaja da od bilo kojeg od njih zbog toga gubim nešto. To bi bila neka idealna „formula“, no u praksi to često nije tako.

BUM: Mislim da se oni, koji osjećaj pripadnosti vežu isključivo za nacionalnu pripadnost, u ovoj novoj, multikulturalnoj sredini, baš i ne osjećaju najbolje, ili? VEDRAN: Tu se nadovezujem na zadnji odgovor. Izgradnja fluidnog, zdravijeg identiteta je itekako otežana ako mi se u primarnoj porodičnoj zajednici eksplicitno i implicitno usade vrijednosti poput etno-nacionalizma. Sociološke studije ukazuju na to da, što su jače izražene i očuvane veze sa domovinom, u smislu importiranih konzervativnih vrijednosti, začahurenosti i tradicionalnog odgoja, to više dolazi do izražaja etnonacionalne identifikacije iduće generacije. To za sobom vuče rep višestrukih problema, a prije svega osjećaja da se nigdje zapravo ne osjećam kod kuće. Kombinirajte to sa veoma realnim strukturalnim nasilj em nad migrantima u ovom društvu i dobijate začarani krug: duboko ukorijenjene osjećaje nepripadnosti, isključenosti, diskriminacije i otuđenosti, koji predstavljaju dodatne rizične faktore za razvoj psihičkih bolesti.

BUM: Koji su najčešći psihički problemi ljudi koji promijene državu i govorno područje? VEDRAN: I na ovo pitanje se ne može generalizirano odgovoriti jer iz gore navedenih razloga postoje metodološki problemi kod pronalaženja reprezentativnih uzoraka „migranata“ i recimo njegovog poređenja sa autohtonom austrijskom populacijom. Relativno je malo studija izašlo na ovu temu i one nam daju vrlo različite, pa čak i kontradiktorne rezultate. Dok nam jedne govore da razlika nema, druge postuliraju da se kod migranata u prosjeku češće javljaju afektivni poremećaji, depresije i bipolarni poremećaji, te somatoformni poremećaji – tjelesne smetnje koje se ne mogu potpuno objasniti fizičkom bolešću. U kliničkoj praksi se primjećuje da migranti iz mnogih razloga teže somatiziranju i tjelesnom ispoljavanju psihičkih smetnji, što se pokušava objasniti kulturološkim faktorima. No, taj fenomen sa druge strane možete naći svugdje gdje vlada tabuiziranje i mistificiranje psihičkih bolesti. U našoj klinici primjećujemo da se za tretman nehemijskih ovisnosti, najčešće patološkog kockanja, nadprosječno često javljaju migranti, što kod tretmana alkoholizma i ostalih hemijskih ovisnosti nije slučaj. Ono sto se može sigurno tvrditi je da nas trenutna situacija, uvjetovana valom izbjeglica iz 2015, stavlja pred nove izazove i konfrontaciju sa velikim brojem ljudi koji imaju hronficirane i netretirane oblike posttraumatskog stresnog poremećaja, PTSP-ja.

vedran kurtovic

FOTO: Matthaeus Anton Schmidt

BUM: To da migranti imaju više problema sa kockom se vidi u prolazu pored svake kladionice. Zbog čega je to tako? VEDRAN: Prije svega zbog socio-ekonomskog statusa koji je jedan od faktora rizika za razvoj patološkog kockanja kao bolesti ovisnosti. Mnogi podliježu iluziji brzog umnožavanja novca, da bi na kraju samo pokušavali uporno „uganjati“ gubitak. Drugi relevantan faktor je takozvana dostupnost, ne znam da li ste primijetili u kojim dijelovima grada je maksimalna koncentracija kladionica? Kladionice su za mnoge mlade i muške migrante nažalost postala rijetka mjesta unutar kojih se mogu susretati, opuštati i družiti.

BUM: Kako uopšte znam da imam problem sa kockom? Većina muškaraca na Balkanu svakodnevno ispunjava listiće i zijeva u teletekst… VEDRAN: Da bi se dijagnoza patološkog kockanja mogla postaviti i samim time steći pravo na ambulantni ili stacionarni terapeutski tretman, moraju biti ispunjeni određeni kriteriji. Od njih su najvažniji gubitak interesa i zaokupljenost osobe kockanjem, nastavljanje kockanja usprkos naporima da se kockanje kontroliše, smanji ili prestane, napetost, nemir ili razdražljivost pri pokušaju smanjivanja ili prestanka kockanja , funkcija kockanja kao bijega od problema ili umanjivanja disforičnog raspoloženja, već spomenuti opsesivni i iracionalni „lov“ na dugove, te samim tim i dodatno tonjenje u dalje dugove, sa još većom zaokupljenošću kockanjem, te uvjerenjem da će jedna velika pobjeda nadoknaditi dugove i riješiti probleme. Uz sve to ide razgradnja konstrukta laži i sakrivanja problema, u koje kockar u određenom momentu i počinje sam vjerovati. Ne smije se zanemariti činjenica da je patološko kockanje oblik ovisnosti sa jednom od najvećih stopa suicida. Kockari pri tome dolaze na tretman tek onda kada stoje na rubu provalije. Važno je i diferencirati, te istaći da različiti oblici kockanja nose sebi svojstven rizik razvoja ovisnosti. U Beču, u međuvremenu zabranjeni automati za kockanje (poker i rulet automati) imaju zbog svoje strukture znatno veću adiktivnu moć u odnosu na ostale oblike kockanja i klađenja. Od tog oblika ovisnosti i pati većina patoloških kockara u Austriji, naime preko 40%. 20% otpada na sportske kladionice, dok najmanji udio sa 17% čine klasični kockari u kazinu.

BUM: Da li spremnost na traženje stručne pomoći zavisi od broja stanovnika grada u kojem smo rođeni? VEDRAN: Mislim da to nije isključivo problem sela, malih ili velikih gradova kao sredine, nego odnosa jednog čitavog društva prema psihičkim bolestima općenito. U društvu u kojem su psihičke bolesti izuzetno tabuizirane i smatraju se nečim zbog čega se treba stiditi, ljudi sa psihičkim problemima se negativno obilježavaju i marginaliziraju.

BUM: Kako pomoći ljudima koji zbog osjećaja srama ne žele da potraže pomoć? VEDRAN: Osjećaj srama se prije svega temelji na strahu od stigme. Većina toga proizlazi iz neznanja i nerazumijevanja. Vrlo je bitno ljudima ukazati na činjenicu da nam danas mnogi podaci govore o povoljnom toku i pozitivnim ishodima psihičkih bolesti, no isključivo ako je tretman započet na vrijeme. Ja sam, kao mladi psiholog, imao priliku raditi na jednom projektu bečkog magistrata 17, gdje su se u raznim migrantskim udruženjima i vjerskim institucijama organizovala edukacijska predavanja iz oblasti medicine i psihologije, no uvijek sam imao osjećaj da je to takozvana kap na vruć kamen. Te tadašnje inicijative nisu bile prilagođene heterogenosti i raznovrsnosti migrantske populacije. No da se vratimo temi, bitno je istaći da ljudi sa psihičkim oboljenjima, koji redovno primaju medikamentoznu terapiju te su paralelno uključeni u psihoterapijski tretman, danas adekvatno izvršavaju svoje poslovne i društvene obaveze, te završavaju školu i fakultete.
INTERVIEW: DINO ŠOŠE

FOTOGRAFIJE: Matthaeus Anton Schmidt

Podijeli:

O autoru

Ostavi komentar


− 3 = 5