U ime kojeg Boga!?

1

Da bi nacionalno buđenje 90-ih dobilo svoj potpuni zamah, nacionalne partije u bivšoj Jugoslaviji su nužno trebale pakt sa religijama. U ostvarenju tog nauma, mučio ih je  jedan veliki i naizgled nerješivi problem – većina stanovništva je godinama u velikom luku zaobilazila bogomolje.

Oficijelni ateizam, kome je kroz Komunističku partiju pripadala i većina pripadnika novih nacionalnih političkih elita, držao je sveštenstvo po strani javnih i političkih zbivanja u zemlji.

Bogomolje su zjapile prazne ili su se vjernici u njima mogli izbrojati na prste. Nacionalni lideri, većinom bivši funkcioneri Komunističke partije, bojažljivo su pružili ruku pomirenja liderima vjerskih zajednica, koji su sa velikim oduševljenjem i bez uslovljavanja ispruženu ruku i prihvatile.

Političari i generali su tokom rata, na svaki događaj koji je snimala televizija, vodili sa sobom i sveštenike. Kao svojevrsnu poruku vjernicima da sve što rade ima veze sa Bogom. Oni su već (tada) bili Bogovi života i smrti na zemlji, prisustvo sveštenih lica bilo je potrebno da se narodu stavi do znanja da postoji dogovor i sa Bogom na nebu.

Božji glasnici su često držali ratnohuškačke govore, vatrenije i od samih političara. Pojedini su za vrijeme rata uzimali oružje u ruke, neki drugi su blagosiljali vojne i paravojne jedinice koje su činile ratne zločine. Nigdje u vjerskim knjigama nemaju opravdanja za takvo ponašanje.

Rijetki su primjeri kada su vjerski službenici osuđivali ratne zločine koje su počinili pripadnici njihovog “stada”. Većinom su svoje vjernike podsjećali da ne smiju da zaborave šta su im u ratu uradili oni “drugi”. Apsurdno je da, što su se religijska lica manje ponašala po božjim nalozima, novoformirani vjernici su sve više punili bogomolje.

Na Zapadu je plata sveštenika izjednačena sa platom profesora u srednjoj školi. Niko ne zna kolike su te plate kod nas, ali po demonstraciji ličnog standarda možemo biti sigurni da su mnogo veće od profesorskih. Iako vjernike neprekidno pozivaju na skromnost i žrtvovanje zarad nagrade koja ih čeka u rajskim vrtovima, naši sveštenici većinom biraju da žive u ovozemaljskim replikama raja. Istorija religija poručuje da su Bogovi kojima se mole vjernici nekada bili ovozemaljski ljudi od krvi i mesa, koji su se riječima i mudrošću borili protiv svojih i tuđih tlačitelja.

Da li bi se ikada Isus ili Muhamed, svejedno, odlučili da podrže ovako nehumanu i sramotnu politiku, koja već godinama služi za morbidnu manipulaciju ljudima, sve radi najsebičnijih ličnih interesa vlastodržaca i njihove klike?

Treba shvatiti da insistiranje na dogmama, na nerazmišljanju, ili opravdavanje zločina vjerom u Boga karakteriše ekstremna religijska učenja, koja s obzirom na komplikovanu multietničku strukturu regije ne mogu donijeti nikome ništa dobroga.

Vjerski lideri bi trebali, ne samo onda kada ih na to nagovore “stranci”, svojim primjerom demonstrirati toleranciju i prihvatanje različitosti kao činjenice s kojom naša društva žive vijekovima.

U velikim religijama koje tumače, trebali bi tražiti odgovore za ogroman broj otvorenih i bolnih pitanja svojih vjernika.Umjesto protokolarnih iščitavanja zapisa iz svetih knjiga, religijski službenici moraju svojim praktičnim i ličnim primjerom pokazati vjeru u iste.

To svakako podrazumijeva izlazak iz skuta ekstremnih politikâ, kojima služe isključivo kao paravan, i stvarni povratak čovjekoljublju i svojim istinskim vjernicima, jedinima koji bi religijama trebali dati pravi smisao postojanja.

Autor: Aleksandar Trifunović

Podijeli:

O autoru

1 komentar

Ostavi komentar


8 × 8 =