Strani plaćenici i liječeni narkomani

0

Ne postoji pitanje na koje nema odgovora. Odgovor ćeš uvijek pronaći negdje – u novinama, na internetu, u Bibliji, Kuranu, školskim knjigama, arhivama, dosijeima, memoarima, biografijama, istorijskim udžbenicima, zapisnicima…

Odgovor može dati bilo ko – majka, otac, brat, deda, učiteljica, pop ili hodža – a može stići i ravno iz usne šupljine političara, kojekakvih funkcionera, predsjedavajućih, nadležnih ili jednostavno – upućenih.

Možete biti sigurni da odgovor negdje postoji, ali ne možete biti sigurni da li je onaj pravi. Nekad možda dobijete i polovičan, a možda vas potrefi i onaj najopasniji – lažni. Lažni se obično koriste kako bi se ubijedilo, opravdalo neopravdano ili objasnilo neobjašnjivo.

Jedan od zasigurno omiljenih odgovora političara nespremnih na predaju vlasti je čuveni: „strani plaćenici i liječeni narkomani“. Može ga se i nadograditi sa „domaći izdajnici“, kako bi zvučao još ubjedljivije i opasnije. To je siguran odgovor kojim možete utišati opoziciju, razbiti antiratne demonstracije, pritvoriti šetajućeg demonstranta, pa čak i opravdati pucanje po vlastitom narodu. Može poslužiti i pri ohrabrivanju okorjelih kriminalaca željnih legalizacije vlastitih nedjela, siledžija, atentatora, raznoraznih ratnih zločinaca, mafijaša i svih onih koji jesu ili tek treba da postanu ideološki podobni. „Strani plaćenici i liječeni narkomani“ se poput maslaca na tavi topi u sivim ćelijama onih koji nisu spremni da se suoče sa prošlošću, onih koji su nespremni da se uhvate u koštac sa vlastitim problemima sadašnjice i onih preslaboga pogleda u budućnost. Sa kratkim i britkim „strani plaćenici i domaći izdajnici“ danas možeš održavati zadojene i regrutovati svaku budalu za vlastiti interes.

Ovaj čuveni odgovor koristio je još čuveniji Slobo, slao ga devedesetih putem RTS-a „nebeskom“ narodu.

Franjo Tuđman je u svoje vrijeme volio da ga začini sa „crveni kmeri“ ili „jugonostalgičari“. Koristio ga je Gadafi, volio ga Sadam, često ga recituje brko Baschar al-Assad. Obožava ga Putin, sklon mu je Dodik, koristi ga čak i kako bi ocrnio šaku građana (u moru nacionalista) koji pokušavaju da iz čeljusti nezasitih tajkuna na svoje mjesto vrate jedan običan park.

Opjevao ga je Thompson, zapisao ga Dobrica Ćosić, njime se kite vehabije, Obraz, Dveri, ožalošćeni u Blajburgu, novinari žute i partijske štampe, poput mrtvog Riste Đoge i živog Smiljka Šagolja. Kurir, Avaz, Vesti i Večernje još uvijek krase izdajnici i narkomani i strani plaćenici. Sve po narudžbama kerova puštenih sa lanca pravne države.

Može se, po želji i vrsti političkog protivnika dodati i „moralne ništarije“, „pripadnici druge Srbije“ (ili „drugosrbijanci“), „nevladine ženetine“, „sarajevski elementi“, Zukorlićevo „robovi Beograda i njegovih režima“ ili javno zaprijetiti Šešeljevski sa „NATO zlikovci i novinarske hulje koje treba pobiti“.

Paradoks je da propagandnim terminom “strani plaćenici” nisu obuhvaćeni oni koji nosaju Putinove slike po Beogradu ili Banja Luci, ni oni što goste turske zvaničnike po Sarajevu kao da su domaćini, pa ni svi oni prebučni nacionalisti koji nakon izbora poziraju na prijemima u američkoj ambasadi. Ne koristi se čak ni za one što bjelosvjetskim tajkunima u bescjenje rasprodaše državnu (da ne kažem narodnu) imovinu… Ne, on je rezervisan isključivo za one koji ne misle kao okorjeli vlastodršci, za vječnu opoziciju, sve one koji pokušavaju da građansko postave iznad nacionalnog, kao i za one iskrene političare – poput pokojnog Đinđića ili Čede Jovanovića – koji su se, pazi, usudili da narodu kažu bolnu istinu. Narodu kojem je, sada već tradicionalno, draža „bezbolna“ laž.

Prošlo je od „onog rata“ godina i godina. Djeca, rođena oko Dejtonskog sporazuma (ponekad se, obzirom na današnju situaciju u BiH čini da je tamo sklopljen nesporazum), odavno su punoljetna. Poređenja radi, Balkanu je 2016. godina isto ono što je Njemačkoj 1966. Sad zamislite razliku. Državice iz kojih smo otišli još uvijek su prepune bolesnog nacionalizma, legalizatora prošlovijekovnog fašizma, rasizma, homofobije, neodgojenih političara, arogantnih tajkuna i miliona naivnih.

Onih koji još uvijek misle da su „strani plaćenici i domaći izdajnici“ njihovi stvarni neprijatelji.

Dino Šoše

Podijeli:

O autoru

Ostavi komentar


8 − 7 =