Šta je nama Donald Trump?

0

To što se planeta digitalizuje i nije neki problem. Problem je u brzini kojom se to dešava. Ona proizvodi nezadovoljstvo, jer nismo u stanju da idemo u korak sa onim na što nas kojekakvi štreberski startupovi i bjelosvjetske megakompanije primoravaju u cilju punjenja vlastitih džepova – ako nisi Facebook, Twitter, Instagram i još tri stotine „cool“ aplikacija odjednom, nema te na mapi.

Zbog neosnovane potrebe da idemo u korak sa agresivnim tehnološkim napretkom, mi nemamo vremena za razmišljanje. Sve moramo saznati u dva klika, stalno moramo imati dojam da smo superinformisani, kljukaju nas kratkim porukama, tvitovima, statusima, brzinama. U takvom stanju postajemo podložni političkim populizmima i jednostavnim rješenjima kompleksnih problema. Ukratko, postajemo masa, čijim glavama misli neko drugi.

Masom je lakše upravljati, nju je lakše kontrolisati i ona najlakše pada u zagrljaj onih koji šire mržnju, usput prodavajući, da prostite, muda pod bubrege. Trgovce mudom, aranžiranim pod bubreg, politički analitičari uljudno zovu populistima. Populista ne nudi (stvarna) rješenja, ali ti daje osjećaj da ga brinu tvoje brige i da će se u tvoje ime, da mi halalite, nekome najebati matere. Ukoliko i nudi rješenja, ona često, stoji u istorijskim udžbenicima, bivaju loša i završavaju u lokvama krvi. Njihov program prepun je lažnih obećanja, neostvarljivih ciljeva, laži i rupa, koje krpe onim što je najteže definisati i najlakše obećati – ponos, nacija, ljubav prema domovini i slične velike stvari od kojih ne možeš da se najedeš. Kad se na sve ovo nadoda dobra porcija straha bijelog čovjeka (od izbjeglica, gubitka radnog mjesta, tuđe vjere, itd), onda dođe vrijeme Donalda Trumpa, rasiste, klovna, narcisa, čovjeka koji vrijeđa žene i zdrav razum normalnog čovjeka.

Baš kao što Trumpove obožavatelje ne zanima činjenica da je njihov idol rasista, da ne plaća porez, da je upropastio silne firme, tako ni Hoferove glasače ne interesuje činjenica da je prvi čovjek njegove partije bivši neonacista i da je njegova partija nakon posljednje vladavine za sobom ostavila dug od 17 milijardi eura (2.000 eura po glavi stanovnika). Zašto ih to ne zanima? Jer su gnjevni. Gnjevni na „sistem“, establišment, elitu, bogate, ljuti na one obrazovanije koji ih uporno ignorišu i preplašeni za vlastitu budućnost. Ipak, da li Trump, Hofer, Strache, Le Pen ili njima slični mogu (ili uopšte hoće) da riješe probleme gnjevnih i prestrašenih? Neće. Zaslijepljeni gnjevom, njihovi glasači ne vide da postaju saučesnici u nečemu što, uči nas istorija, često ne vodi ničemu dobrome.

Dok milijarder Trump priča bajke o pravima malog čovjeka, oko sebe okuplja lobiste, trule kapitaliste i proizvođače oružja. Dok se Strache prodaje kao borac protiv sistema, njegova partija glasa za smanjivanje socijalne pomoći, protiv zajedničke škole koja bi svima pružila iste šanse, protiv ukidanja provizije za maklere, kao i protiv uvođenja dodatnog poreza za (pre)bogate.

Čemu služe narodne mudrosti poput one „strah je najgori savjetnik“? Da ih se ponavlja i uporno ignoriše. Baš kao i istoriju.

Dino Šoše

Podijeli:

O autoru

Ostavi komentar


9 × = 9