Sejo Sexon: Balkan nije geografski pojam, Balkan je dijagnoza

0

Najpoznatiji i najdugovječniji ex YU bend Zabranjeno pušenje izdao je jedanaesti album pod nazivom Šok i nevjerica, koji je stigao (za obožavatelje predugačkih) pet godina nakon albuma Radovi na cesti.

Index.hr je razgovarao sa Sejom Sexonom, a mi vam prenosimo dio intervjua.

Pjesme Zabranjenog pušenja vrlo se često vežu uz jugonostalgiju, ali jeste li vi jugonostalgični?

To je kao iz onog vica kad Mujo pita Sulju što je bilo prije, kokoška ili jaje. Suljo kaže: “Prije je bilo svega”. Sad, je li prije bilo svega ili ne zavisi od toga koliko je čovjek bio mlad ili star. Meni je jedna komšinica, starija žena, uvijek govorila da je njoj najbolje bilo ‘42., povjeravala mi se o ratu i dugim noćima bez struje. Ispričala mi je masu lijepih događaja iz ‘42. u kojima su momci njoj donosili jabuke, ona je ašikovala u mahali, tako da mislim da je pitanje nostalgije više pitanje mladosti nego političkog uvjerenja.

Što vama znači Yugo 45?

Yugo je bio odličan auto, jeftin, upotrebljiv, bez previše skupih dijelova, lak za održavanje, jedino nije bio dobar za vođenje ljubavi. Pretvorio bih ga u metaforu Jugoslavije. Jugoslavija je bila veliko tržište s jakom nogometnom ligom, jakom kulturnom scenom, koja je imala defacto sve premise Europske unije prije Europske unije, kretali smo se bez granica, nije bilo carina, no Jugoslavija nije bila dobra za vođenje ljubavi. Ljudi se u njoj nisu voljeli, ti neki aferimi, dugovi iz prošlosti su predugo ostali nerazjašnjeni, bez prave historiografije, previše ostrašćeni, bez objektivnog i autoritativnog stava, bez naučne obrade toga. Te sve su stvari dovele do njenog raspada.

Koliko se afere “crko maršal” stvarno dogodilo, a koliko je toga nadodano i romantizirano usmenom predajom?

Prava istina je da se radilo o pojačalu marke Vox, ne Marshall, ali Nele se nikad nije razumio u opremu, on je bio pjevač. Taj gaf nas je proslavio u nekim alternativnim krugovima, onemogućio nas u nekim estradnim krugovima, ali mislim da je to događaj koji je spasio bend jer smo bili na putu da postanemo najveći bend, već smo se počeli pojavljivati u poljoprivrednim i porodičnim emisijama. Taj gaf i incident od nas je napravio najbolji bend. Nikad nismo bili najveći, ali smo bili najbolji. Mene taj scenarij nije rastužio jer put kojim je Pušenje krenulo, pogotovo uz medijsku prisutnost Top liste nadrealista, bio je najbolji put da završimo kao Lepa Brena ili Sedam mladih.

Je li vam danas teže ili lakše pronaći inspiraciju za pjesme?

Budući da živimo na isti način, putujemo, krećemo se, motamo se po sumnjivim mjestima i sa sumnjivim ljudima još uvijek, inspiracije dovoljno ima. Balkan nije geografski pojam, Balkan je dijagnoza, svatko tko tu živi imat će puno tema i prilike da doživi inspirativne trenutke iz koji nastanu pjesme. Meni je uvijek bilo smiješno kako se neke pjevačice udaju za direktora autosalona, a onda bi htjele pjevati kao Amy Winehouse. Čovjek mora živjeti to što radi i onda s inspiracijom neće biti problema.

Koliko vam je teško, s obzirom na stvarno opsežan repertoar, stvoriti setliste koje bi zadovoljile i one koji žele stare i one koji žele nove pjesme?

Moj stari prijatelj Elvis J. Kurtović je za mene rekao: “Sejo Sexon je zabava za cijelu obitelj”. Tko mahne sa sto eura ja odmah ispunjavam njegovu želju i tako nastaje naša set lista. Šalim se, naravno da je teško, ali pokušavam da to ide nekim prirodnim putem i da nove pjesme uđu kao juniori u Barceloni, kad to zasluže, kad ih publika prepozna. Ne inzistiram na tome da odsviram kompletan novi album na koncertima, više volim da to budu pjesme koje su prirodno sviranjem u parku i na roštiljima došle u srca ljudi i da se te pjesme koje se sviraju pod borovima sviraju i na koncertima.

Što vi više volite svirati?

Naravno da mi više volimo nove pjesme, ali istovremeno, ono što je rekao jedan moj kolega, nove pjesme su kao nova frizura, u početku su svima čudne pa su na koncertima dočekivane analitički i dosta hladno. Ali kao i sa svakom novom frizurom, poslije se svi na nju naviknu i postane prirodna stvar.

Što mislite da je bilo presudno da Zabranjeno pušenje opstane sve ove godine?

Mislim da je presudno što nikad nismo očekivali da ćemo opstati i ostati dugo, ali kao što kažu, nije kome je dano, nego kome je suđeno. Imali smo i sreće, imali smo veliku podršku publike, kojoj i sad zahvaljujem na svim ovim lijepim godinama.

Poznato je da “Zenica Blues” zamalo nije ni završila na vašem albumu. Postoje li još neki vaši hitovi koji su vam zamalo promakli?

To je u svakom slučaju Pišonja i Žuga, školski primjer kako ne treba pisati pjesmu. Traje šest minuta, ima tri promjene tempa, ima dva predugačka sola od čega je drugi na gitari 32 takta, ima 12 strofa, ima masu likova koji zbunjuju prosječnog slušatelja… Pravo ružno pače. Kako sam tad bio na medicinskom fakultetu nisam bio taj dan kad je televizija ponudila da snimi neku od naših pjesama. Tamo su bili Emir i Nele i oni su ga dogovorili, da sam bio tamo ta priča ne bi prošla, jer ja kao iskusni kompozitor znam kako hit treba izgledati, vjerojatno bih se usprotivio… Televizija ju je snimila kao spot i tu je krenuo njen uspon kao ptice feniksa i postala je neizostavna na našim koncertima. Da imam svoju školu komponiranja hitova, đacima bih rekao da je Pišonja i Žuga primjer kako hit ne treba izgledati.

 

Izvor: Index.hr
Foto: zabranjeno-pusenje.com/Žiga Lovšin

Podijeli:

O autoru

Ostavi komentar


4 × = 4