Njihova Austrija u kojoj (i) mi živimo

0

Neki dan stiže pošta od austrijskog Ministarstva finansija, na kućnu adresu. Vele mi gospoda iz uvaženog Ministarstva kako do daljnjeg nemamo pravo na dječiji dodatak i pomoć za porodice, sve dok ne priložimo nove dozvole boravka mojih u Beču rođenih sinova, jedva maloljetnih stranaca bez kriminalnog dosijea. Navikao je Dino, pomislih, već duže od dvije decenije donosim, popunjavam, podnosim, kopiram, prilažem, šaljem naknadno, objašnjavam. U međuvremenu sam postao kolekcionar boravišnih dozvola. Imam, od bavarskog Duldunga, dva Abschiebunga, preko Befugnisa i Familienzusammenführunga, do trofejnoga Daueraufenthalta. I to EG, moliću lijepo! U jednom sam momentu imao čak i dva Unbefristeta, njemački i austrijski.

Who's fucking gaster?
Strpah ono pismo od Ministarstva u džep, zaključah poštansko sanduče i krenuh napolje. A tamo, preko puta ulice, veliki plakat sa kojeg mi se smiješe veličine vladajuće desnodesne Slobodarske partije. I velikim slovima ispisana parola „Mi se brinemo da sve bude fer“. Fer? Ako je fer da porodica mjesecima ne dobija pomoć od države, dok njeni istaknuti članovi rade i istoj plaćaju porez, onda se zaista brinete. Ako je fer da nas lažete kako ste „prijatelji Srba“, dok njih više od 200.000 bez državljanstva svakom drugom odlukom zagorčavate živote, onda ste zaista dijamantan primjer fer ekipe. Ako je fer da se javnosti obraćate sa „dragi Austrijanci“, dok uporno ignorišete više od milion ljudi bez državljanstva u ovoj zemlji, koji rade, plaćaju porez, pa čak i zapošljavaju ljude (samo u Beču je svaki treći preduzetnik migrant), onda ste najjači. Ako je fer da se na proslavi austrijskog Dana državnosti vaš koalicioni partner i naš kancelar Kurz u prigodnom govoru zahvali „Austrijankama i Austrijancima koji su izradili ovu zemlju“, a pritom zaboravi na sve one silne gastarbajtere koji su poturali svoja pleća po tunelima, skelama i kanalima, e onda ste stvarno cool.

I naša kuća
Da se razumijemo, ne trebaju ovoj zemlji uviđajniji Kurz i Strahe, pa čak ni „jesmo-nismo“ crveni, zeleni i kojekakvi. Ovoj zemlji trebaju migranti sa više samopouzdanja. Onog koje je potrebno da se jasno kaže kako je kuća u kojoj živimo i radimo i naša kuća. Austrija je domovina naše djece, ona su budućnost ove zemlje. Austrija nije samo zemlja njenih državljana, već zemlja svih njenih građanki i građana. Baš kao što bi bilo suludo očekivati da se muškarci pobrinu za jednopravnost polova, tako je suludo očekivati da će se bilo koja stranka u ovoj državi pobrinuti za ravnopravnost svih njenih građanki i građana. Stranke žive od glasova. Od nas stranaca je slaba vajda.

Zato samo naprijed. Nemamo razloga da nas bilo čega bude sramota, niti strah. Najmanje zbog (više od jednog) jezika kojim govorimo, zbog činjenice što se ne rađamo i umiremo na istom mjestu, zbog roditelja djece koja su rođena u ovoj zemlji, ljudi koji su je napornim radom učinili onakvom kakva je danas, zbog djece koju odgajamo višejezično, praznika koje slavimo ili ne slavimo. Bilo čega.

Dino Šoše
Izdavač

Podijeli:

O autoru

Ostavi komentar


7 − 2 =