Nina Kusturica: Ne osjećam se više malim strancem

0

Nina Kusturica rođena je u Mostaru, odrasla u Sarajevu, u Beču završila Univerzitet za muziku i primijenjenu umjetnost. U Beč je stigla prije dvadeset i kusur godina, kao izbjeglica. Danas je njegova poznata režiserka i producentkinja.

BUM: Rođeni smo iste godine u istom gradu – u Mostaru. Ti si odrasla u Sarajevu. Da li je Mostar bio slučajnost? KUSTURICA: Nije. Ja sam prve četiri godine živjela u Mostaru. Moja mama je glumila u Narodnom pozorištu. Ona je Splićanka, ali je bila angažirana u Mostaru da glumi. A tata je dirigent, vodio je Mostarski simfonijski orkestar. Upoznali su se tako što je on uskočio za nekog kolegu da svira na premijeri, jer se kolega razbolio i trebao im je neko ko zna da svira klavir. I tako su se upoznali u pozorištu. Prvo su dobili moju stariju sestru, a onda šest godina kasnije i mene. I to sjećanje na Mostar je nešto najljepše u mom životu – svjetlo, sunce, grad. Bila sam malo pod šokom kad smo došli u Sarajevo. Nije me niko pripremio na maglu, snijeg… Neću nikad zaboraviti da sam bila totalno zbunjena i uvijek sretna kada vidim registraciju na kojoj piše MO.

BUM: Ti si, dakle, tada doživjela šok, koji doživljavaju unutrašnji migranti ovdje, kada dođu iz Graza u Beč. KUSTURICA: Ali tako rijetko vidim Mostarce, tako mi je drago. Meni je drago čuti tebe kako govoriš, meni je to melodija.

BUM: Odmah na početku manje seriozno pitanje. Da li ti je Emir Kusturica nešto u rodu? KUSTURICA: Ima jedna udaljena veza. Moj tata i njegov tata su rođaci drugog koljena, i oni su se u Sarajevu družili, bili su u kontaktu dosta. Emir je neka druga generacija nego ja, on je više od 20 godina stariji od mene, tako da nismo nikada bili u nekom kontaktu. Ali znam da su nam dede i očevi bili u kontaktu.

BUM: Ali, eto, oboje se bavite istim poslom. KUSTURICA: Da, iako je moje došlo neovisno o njemu, ali je to ime toliko markantno i prezentno da se često povezujem sa njim. Meni je to više došlo iz toga što sam gledala mamu kako glumi i čitala sa njom njene tekstove. Prvo sam mislila da ću biti pozorišna redateljka, ali sam se kada smo došli u Beč odlučila za film.

BUM: Da li ti vrijeme dijeliš na ono prije i poslije rata? KUSTURICA: Da, totalno, ali znaš šta, ipak je četvrt stoljeća prošlo, 25 godina. To je ogroman dio vremena. Sada mi se upravo to mijenja, kako sam dobila dijete u Beču. Imam sina Bečliju i nakon što je on došao, nekako sam počela da to povezujem – moje vrijeme prije rata i moje vrijeme poslije rata. Ali donedavno mi je bilo totalno odvojeno, jer je to bio toliki rez u životu, sa toliko promjena…

BUM: ‘92. godine sa porodicom stižeš u Beč. Prvih par godina ste živjeli u 30-ak stanova, dugo niste imali pravo na rad. Institucionalna diskriminacija poslužila ti je kao inspiracija za film Little Alien 2009. godine, jesam li u pravu? KUSTURICA: Jesi. Kada smo došli moji roditelji su imali 50 godina i neko obrazovanje, ja sam bila pred studij. Vidjela sam da niko nije bio zainteresiran za to što mi dolazimo, ogromni resursi koje čovjek donosi sa sobom nisu uopšte igrali nikakvu ulogu. I tu neku spoznaju, da paragrafi i nešto toliko birokratsko može da ti odluči o životu i sudbini, to sam preradila u Little Alienu. Od države smo dobijali minimalnu pomoć, od koje se nije moglo živjeti, a nismo mogli raditi. Totalna blokada, pred nekom budućnošću, studijem, životom, učenjem…

BUM: Ima li taj naziv Little Alien možda neke veze sa onim „pali s Marsa“? KUSTURICA: Ima! Tako smo se i osjećali. Ali, onda sam slučajno pronašla taj pojam. Na engleskom se stranci tako zovu i papiri koje evropska zajednica daje strancima kada dođu se zove „aliens passport“. Čak imamo u filmu sliku toga. I onda im to daje kao neki međustatus, istovremeno smo stranci i neki svemirci koji dolaze odnekud.

BUM: Koliko Little Aliena još ima u tebi? Da li se još uvijek osjećaš malim strancem ovdje, ili si se prizemljila? KUSTURICA: Ne osjećam se više malim strancem. Osjećala sam se dovoljno dugo, možda čak i predugo. Nekih zadnjih 10 godina su mi se malo posložile kockice, ovo društvo pripada i meni, ja sam dio njega. Mediji i politika žele da nas uvjere i to da postoje neka paralelna društva – Parallelgesellschaft, ali ja apsolutno ne vjerujem u to. To je jedan pojam koji oni etabliraju da nas mogu bolje podijeliti, ali ustvari mi smo jedno bogato društvo, koje se sastoji od ljudi od svuda i sama sam sebi, nije mi niko drugi dao za pravo, da kažem „da, tu sam“.

BUM: Da li taj osjećaj bivanja strancem lapi sa rastom samopouzdanja? KUSTURICA: Da, definitivno. Još kada bolje naučiš jezik, onda se bolje i orijentiraš – gdje si, šta si, isto i sa ekonomskom moći, poslom, zanatom, radom… Sa svim tim čovjek više postaje samosiguran da može biti dio nečega. Mi često vodimo diskusiju u porodici – mi smo došli, jesmo li izbjeglice, nismo li, od kada si, do kad si, kako se to definira? I onda moja mlađa sestra Anja, koja je imala 5 godina kada smo došli u Beč, i koja je ovdje išla u školu, studirala, kaže „uopšte ne razumijem te vaše diskusije. Zašto ja ne mogu biti i-i?“ Tek tada shvatim kako, u biti, ljudi su navikli da totalno isključivo razmišljaju, da je ili-ili.

BUM: Mi dolazimo iz tih nacionalnih sredina, a nacionalna sredina te uči tome da ne možeš biti i-i. KUSTURICA: I ne samo nacionalna sredina. I ovdje nas to uče – ako si Turčin, ne možeš biti Austrijanac. Zašto ja ne bih mogla biti i Bosanka i Austrijanka, i možda u narednih 10 godina postanem još nešto, pa ću biti i jedno i drugo. Mjesto na kojem živiš ostavlja tragove, postaje dio čovjeka.

BUM: Kako je izgledao tvoj prvi susret sa Bečom? Koje slike ti pamtiš? KUSTURICA: Ja sam u Beč prvi put došla ‘86. Tada sam imala 11 godina. Moja starija sestra je studirala u Beču violinu, na Muzičkom univerzitetu, i dolazila sam njoj u posjetu. Bila sam oduševljena svjetlima, lampama, radnjama, izlozima i svim tim bečkim kičom. Ali Beč ‘92. je bio sasvim neki drugi grad. Tada sam vidjela službe u kojima smo se borili za neke papire, neki status. Tada sam upoznala jedan drugi Beč.

BUM: Da li je teže bilo biti izbjeglica one ‘92. ili sada? KUSTURICA: Ne mogu uporediti.

BUM: Sada gledamo nove ljude koji dolaze kao izbjeglice. Da li je njima teže nego nama? KUSTURICA: Mislim da je njima teže nego nama. Mislim da se vrijeme promijenilo. Kao prvo, mi smo evropske izbjeglice, znači da nismo bili diskriminirani na tom nivou, nije nam se vidjelo na boji kože, mi govorimo isto neki slavenski jezik, njemački nam je išao mnogo brže itd.. I Austrijanci su bili dosta povezani sa Jugoslavijom tada, imali su puno tema sa kojima su mogli na neki način da se identifikuju sa nama. Zato mislim da je nama bilo lakše i mislim da se vrijeme promijenilo.

BUM: Prije par dana tvoj novi film Ciao Chérie osvijetlio je platna bečkih kino dvorana. Radnja filma je smještena u biotopu bečkog call shopa. Kakvu inspiraciju čovjek može naći u call shopu? KUSTURICA: Ja sam bila totalno fascinirana tim radnjama u koje ljudi ulaze da bi u tim telefonskim kabinama zvali svoje u cijelom svijetu. I fascinirao me taj prostor na kojem se dešava borba za kontaktom ka domovini, ka najdražima, ka porodici. Kao da prizivaju svoje duhove prošlosti kroz te telefonske razgovore, a u biti vode neki svoj bečki život u kojem moraju da startuju. To je priča o ljudima koji se klate u tom trenutku prihvatanja svoga života ovdje i oproštaja od zemlje odakle su i od svojih najbližih. To je jedan trenutak koji sam i ja doživjela, to je jedna tabu tema – kakav je naš odnos ka onima što su ostali dolje, i kakve im priče mi pričamo o našem životu ovdje, i da bi ovdje mogli krenuti u neku našu budućnost moramo dolje reći ćao.

BUM: Šta je ono što ti nedostaje iz Bosne i ono što bi ti nedostajalo iz Beča da odseliš odavde? KUSTURICA: Uh, koliko vremena imaš? (smijeh) Iz Bosne mi nedostaju ljudi koje volim, koji su mi bliski a koji su dolje ostali. Ljudi koji su otišli, moja generacija nije više tamo, to je nešto što više ne postoji, što sam izgubila zauvijek, nepovratno. To je nešto što nosim u sebi, to je jedan prostor koji je bio ispunjen, sada više nije. Nedostaju mi ljudi na ulici, u radnjama, koji su puno komunikativniji i topliji nego Bečlije. Kažem eksplicitno Bečlije jer u drugim dijelovima Austrije ljudi su puno topliji, srdačniji.

BUM: Šta bi ti falilo da odeš iz Beča? KUSTURICA: Isto – prijatelji, najbliži ljudi, bečka laganost. Nekako su komotni, ono sve nešto malo polako, ne djeluje mi kao grad koji ima neki stres u sebi, sve je nekako easy. I bečki humor, ja volim bečki humor, taj njihov malo očajnički, isto na granici sa neučtivošću, ali nikada ne prevagne neučtivost, očaj koji malo boli ali ne previše.

BUM: Kada smo kod humora, u vremenima Kurza i Strachea, da li je lakše biti Nina ili Emir Kusturica u Beču? KUSTURICA: (smijeh) Znaš šta, kad malo razmislim, Emir je uvijek volio ekstremne politike, možda bi bilo malo lakše biti Emir, čisto iz političkih razloga (smijeh).

INTERVIEW & FOTO: DINO ŠOŠE

Podijeli:

O autoru

Ostavi komentar


2 + = 3