(N)i ‘vamo (n)i tamo

0

Da je nacionalizam jedna od najvećih pošasti ljudskoga roda, potvrdiće vam svako ko je na vlastitoj koži osjetio njegovo krvavo finale: rat, bijedu, kriminal i beznađe. I pored činjenice da je svjedoka, nažalost, previše i da u istorijskim udžbenicima možete pronaći pregršt uputstava za neupotrebu, jedna ga ljudska osobina uporno iznova izbacuje na površinu društva – glupost. A ona je, jednom je pribilježio čuveni Albert Einstein, pored svemira jedina beskonačna stvar.

Veliki nacionalizmi malih naroda devedesetih su godina vijeka iza nas poharali područje nekadašnje SFRJ. Nakon razuzdanog bančenja nacionalnih vođa uslijedilo je desetljećno triježnjenje. Nezaposlenost, siromaštvo, korupcija u najprimitivnijem i primitivizam u najmodernijem izdanju. „Nebeski“ narodi, bitni i prepušteni sami sebi, aterirali su bolno u redove pred strane ambasade.

Ali, i kada nam matice ugledaju leđa i kada stignemo na sigurno, napunimo potrošačke korpe, ali nažalost često ostanemo praznih glava. Nakon prvog fudbalskog meča nekada zaraćenih strana, na ulice izađu djeca odrasla u našoj dijaspori a njihovoj domovini i javno pokažu kako njihovi roditelji nisu u stanju da uče na vlastitim i tuđim greškama.

Etnički čist odgoj djeteta, odraslog u mulikulturalnoj sredini, ne može biti ništa drugo nego čisto maltretiranje vlastitog potomka. I umjesto da shvatimo da smo dobili šansu da ih poštedimo zla koje je nas snašlo, mi uporno ponavljamo iste greške.

U praksi je dokazano da intenzitet nacionalizma raste sa distancom od matice i da je proporcionalan sa žalom za istom, u koju se vjerovatno nikada nećemo vratiti. Među nama je mnogo onih koji su domovinu napustili jer su morali, ali je odluka da ostanemo u dijaspori naša. Što prije shvatimo da smo iz domovine naših predaka stigli u domovinu vlastitih potomaka, našoj ćemo djeci obezbijediti normalan život. Jer ona su, za razliku od nas zatrovanih jednonacionalnim jednoumljem, i „jedno“ i „drugo“. I sve ono što žele da budu! Baš kao što i mi imamo puno pravo da uporno pokušavamo biti i ‘vamo i tamo.

Osjećaj da pripadaš na više mjesta i da u sebi nosiš više od jednog identiteta, može te učiniti duhovno bogatijim čovjekom, baš kao što te i činjenica da govoriš više jezika čini bogatijim. Svijest o tome jača samopouzdanje, koje je posebno bitno u državi u kojoj su migranti često kolateralna šteta predizbornih kampanja i meta političara koji širenjem mržnje prema njima odvraćaju poglede sa stvarnih problema.

Neće se oni promijeniti, samo mi možemo postati otporniji na njih. I „naše“ i „njihove“.

Dozvolite mi da kolumnu ovaj put završim mudrim odlomkom iz pjesme čuvenog „Zabranjenog pušenja“, u koji je stao dobar dio životne filozofije: „Život je jedan, živi ga Fikreta!“

Dino Šoše
Izdavač

Podijeli:

O autoru

Ostavi komentar


4 × 2 =