Nevjerovatni Dragomir Bojanić Gidra: I na samrti zabavljao druge

0

Da li ste se nekada upitali kako je glumac Dragomir Bojanić dobio nadimak Gidra? Riječ je o šatrovačkoj verziji njegovog “logičnijeg” nadimka Dragi.

Iako ga mlađe generacije znaju iz filmskog serijala “Lude godine” (Žikina dinastija) slavni glumac se nikada nije plašio da će ga pamtiti samo po tome. U bogatoj karijeri on je glumio u pozorištu, osvojio najznačajnije jugoslovenske glumačke nagrade, glumio sa inostranim zvijezdama poput Romi Šnajder i Ani Žirado.

Jedan od najzanimljivijih segmenta njegove karijere predstavljaju uloge u italijanskim filmovima. On je u Italiji, kao junak Entoni Gidra, u čuvenim špageti vesternima tumačio neustrašivog čovjeka čeličnog pogleda koji radije troši metke nego riječi.

Gidra je rođen 1933. u Kragujevcu. Majka mu je bila profesorica Ženske gimnazije, a otac oficir Kraljeve garde. Nije bio ni na čijoj strani. Čuvao je Oplenac. Ovu porodičnu priču za magazin Nedeljnik je svojevremeno ispričala kćerka velikog glumca, Jelena Bojanić.

“Majka mu je umrla od tuberkuloze, a otac je uhapšen poslije Drugog svjetskog rata. Gidra je nosio sendviče stražaru da bi ih ovaj odnio njegovom ocu. Kada se trećeg dana stražar pojavio u djedovom šinjelu, Gidra je shvatio da su mu ubili oca. I on je sa devet godina ostao na ulici. Neki djed je pokupio njega i još nekoliko dječaka sa ulice i odveo ih da rade u fabrici konzervi”, opisala je za Nedeljnik Jelena Bojanić djetinjstvo svoga oca.

I onda kreće filmska priča buduće zvijezde filma. Ulazi u dramsku sekciju, pa u amatersko pozorište i na kraju u Kragujevačko pozorište. Poslije tri godine, glumci Kragujevačkog pozorišta su skupili pare, kupili mu odijelo i kartu za Beograd da ode da polaže prijemni na Akademiji. Kada se završio prijemni, upitao ga je Raša Plaović: “Imaš li ti gdje da spavaš u Beogradu?” Gidra mu je odgovorio da ima, a zapravo nije imao nikakav smještaj osim onog na željezničkoj stanici.

To je znao i Plaović koji je već rekao čistačicama na Akademiji da raspreme jednu sobu s metlama i kantama.

I u tu sobu se uselila buduća zvijezda.

Gidra je znao šta će se desiti sa zemljom kada se pojavio Milošević. Njegova kćerka Jelena Bojanić je devedesetih otišla u Ameriku. Prije toga je bila u Londonu. Njen otac se iz inostranstva vratio zbog nostalgije, a ona zbog njegove bolesti.

“U jednom povratku u Srbiju, 1993, otišla sam direktno kod njega u bolnicu. Sletila sam u Budimpeštu. Grozno vrijeme. Iz Budimpešte sam direktno otišla na VMA. Onkologija, četvrti sprat. U četiri ujutru je sve mračno, a na kraju hodnika na četvrtom spratu svjetlo. Mi se približavamo. Cijeli VMA je bio pun vojske pod oružjem. Nije izgledao kao bolnica, već kao objekat pod opsadom. Imala sam utisak da sam se vratila u neku drugu državu. Moja generacija nije bila svjesna. Popnemo se i vidim kroz mrak gužvu. A oni dovoze helikopterom ranjenike, sve djeca od 18, 19 godina, operišu ih, mnogi su bez nogu. Medicinske sestre dovoze te mlade ranjenike u kolicima do tatine bolničke sobe i Gidra im priča viceve u četiri ujutru. Znali smo da mu je kraj, sestre mu švercuju cigarete. A u njegovoj sobi dežurni ljekari i ranjenici se smiju njegovim fazonima. Oni sjede od 11 do četiri ujutru kod njega, a on ima čitav monolog, pa za svakog od njih štos. Tako je mjesec dana umirao i svako veče u tih mjesec dana zabavljao ranjenike”, rekla je ona za Nedeljnik.

Gidra je pomagao mlade glumce. Oni su se vikendom skupljali kod njega na ručku. Jedan od njih je bio Žarko Laušević. I glumac Petar Božović sjećao se starijeg kolege:

“U životu sam rano ostao bez roditelja, ali sam ih kasnije stekao na filmu. U mom prvom filmu ‘U raskoraku’ oca mi je igrao Gidra. To je bio moj prvi i nezaboravni susret s njim i od tada je on bio moj ćale”.

Jedno od najupečatljivijih sjećanja na Gidru ostavio je Nikola Kojo:

“Osamdeset šesta, januar. Ja mlad vojnik, još uvijek na obuci. Raška. Hladno, uvijek neka tenzija, neko vanredno stanje. Dolaze po mene i izvode me sa obuke. Imaš posjetu, kažu… Na obuci nema posjete, a kad je vanredno stanje, nema izlaska iz kasarne. Dolazim na kapiju, čeka me komandant sa knjižicom i dozvolom za izlaz. Ništa mi nije jasno. Sa druge strane stoji pored auta i puši Gidra.

‘Šta čekaš? Ulazi’, kaže mi svojim šumadijskim akcentom koga se nije nikada odrekao.

Odveo me je u kafanu, nahranio, dao kao sad vojniku da daš 1.000 eura i otišao. U par rečenica koje smo izmijenili, rekao mi je da je došao jer ima neka posla u blizini. Ostalo vrijeme smo ćutali.

Po povratku iz vojske saznajem od prijatelja da me je slagao. Sjeo je u auto i došao samo zbog mene. Rekoše mi da je tako Milivoje Živanović brinuo o njemu i drugim glumcima – klincima. Želio je da vrati tu pažnju i da se nastavi tradicija. To je bio Dragomir Bojanić Gidra”, opisao je Nikola Kojo.

 

Izvor: Nedeljnik
Foto: Screenshot

Podijeli:

O autoru

Ostavi komentar


7 − = 4