Nego, gdje su svijeće i tagovi za Québec?

0

Samo par minuta nakon što je u džamiji u kanadskom Québecu ubijeno šest nevinih ljudi, u javnost je procurila neprovjerena informacija – atentator je porijeklom iz Maroka, terorista.

Samo nekoliko minuta kasnije uslijedila je lavina reakcija. Naprasno solidarni Trump nazvao je svog kanadskog kolegu Justina Trudeaua, brzinom svjetlosti svoju je tugu podijelio sa američkom javnosti, gordo podvlačeći da moramo zajedno u borbu protiv mržnje.

Istovremeno, negdje na brdovitom Balkanu, komentari na B92: „Onda kažu Tramp ne zna šta radi“, „Ovo je zahvalnica jer su ih primili u državu“… Mondo: „Aha, uzimajte muslimane koje Trump neće, vidim baš vam dobro ide“, „Ovo vam je slika i prilika umjerenog islama“… Malo južnije, na sarajevskom Klixu, slična atmosfera: „Musliman na muslimana, standard“, „E, to se dešava kad Justin Trudeau ide kontra Trumpa!“…

A onda se najednom ispostavilo da je napadač bijelac, rasista, Kanađanin, ali ne i musliman. Tajac.

Kanadska zastava se nije zaviorila socijalnim mrežama i Brandenburškom kapijom, tagovi poput #JeSuisQuébec ili #JeSuisMusulman se nisu pojavili.

Naviknuti smo na duple standarde.

Da nas uznemirujuće slike i brojke iz Iraka, Sirije, Turske ili Pakistana ne uznemiravaju kao one iz Pariza, New Yorka ili Berlina, možda i nije cinično, već i dobrim dijelom normalno. Ali, ipak, Kanada je upravo dio tog zapadnog univerzuma, očekivao sam svijeće pred kanadskom ambasadom, kanadski list na profilnim fotkama, mogao se desiti barem kakav dirljivi hashtag. Ali nije. Nije, jer, da se ne lažemo, žrtve nisu „tipični“ Kanađani.

Slična nepažnja desila se i Jevrejima, žrtvama pariškog atentata. Bilo je reakcija, ali premalo u poređenju sa sada već čuvenim „Je suis Charlie!“ i protestnom šetnjom svjetskih lidera „za sve nas“. Ruku na zapadno srce, manje pogađa žrtva koja se moli Alahu ili kupuje košer.

Kada bi Brandenburška kapija nakon svake bombe, bačene na nevine ljude, zasjala u bojama zastave države u kojoj se napad desio, ona bi rijetko kada ostajala neosvijetljena. Ipak, odabir zastava koje se na njoj projektuju govori nešto i o nama samima.

Kolumnista Süddeutsche Zeitung o ovom zapadnjačkom duplom standardu piše: „To na koji način vršimo odabir, kada se radi o suosjećanju prema žrtvama terora, govori i o društvu koje se bori protiv njega“.

Iako su najveće žrtve terorizma muslimani, on se najviše dovodi u vezu sa njihovom vjerom. Iako izbjeglice bježe od terorista, njih najviše povezujemo sa njime. Čudno, zar ne? Čudno i licemjerno.

Život nevine žrtve u Beirutu ili Bagdadu podjednako je vrijedan kao i one u Istanbulu, Tel Avivu ili Parizu. Samo smo mi manje ili više ljudi, u zavisnosti od toga gdje bomba pukne.

Dino Šoše

 

Podijeli:

O autoru

Ostavi komentar


9 + 5 =