Nataša Mirković, glas koji oduzima dah

0

Poznatu vokalnu umjetnicu (i glumicu) put je iz Zenice, preko Sarajeva, Beča, krvi, ajvara, sterza, meda, međunarodnih festivala, opere i sefardske muzike, naveo na Bum i kafu na Naschmarktu.

Sarajka, rođena u Zenici, sa stalnom adresom u Beču, pažnju na svoj čaroban glas skrenula je još 1994. godine, kao članica ansambla Sandy Lopičić Orkestra. Kroz brojne nastupe na prestižnim pozorišnim scenama i međunarodnim festivalima, postala je prepoznatljiva umjetnica širom Evrope. Sarađivala je sa brojnim umjetnicima, među kojima se ističe Matthias Loibner, sa kojim je izdala album “Ajvar & Sterz”, za čiju su produkciju osvojili austrijsku nagradu World-Music. Njen rad je isticao i prepoznao poznati holivudski kompozitor Gabriel Yared, koji ju je pozvao da pjeva tematsku pjesmu u debitantskom filmu Angeline Jolie “U zemlji krvi i meda”. Njena ljubav prema folkloru je često vraća korijenima, muzičkoj tradiciji Balkana. Njen aktuelni projekat En El Amor govori o njenoj ljubavi prema sefardskoj muzici. Od svoje mladosti, Nataša je bila fascinirana skoro nepoznatim sefardskim pjesmama iz svoje rodne Bosne i Hercegovine. Sa ovim projektom je uspjela da ispuni svoj dugogodišnji san. Balade, svadbene pjesme i romanse pričaju svakodnevne priče o ljubavi, prolaznosti i čežnji. Nataša pažljivo oslobađa ove pjesme svakog patosa, svodi na suštinu i predstavlja narodne pjesme sa čudesnom poezijom i jednostavnošću.

BUM: Koliko mi se čini tvoja muzička priča počinje u dalekoj Zenici, pored očeve harmonike? NATAŠA: Da, to je negdje neko napisao. Moj otac vjerovatno zna malo svirati harmoniku, malo i gitaru, ali je uglavnom pjevao. On je mene više povukao pjevanjem, i više tim što je i plesao, bio je folklorni plesač. U ona vremena je radio kao prodajni direktor u Željezari Zenica. S direktorom u dogovoru, na teške muke zbog finansijskog stanja, formirao je Kulturno-umjetničko društvo u Željezari. Onda je ta raja igrala, pjevala i svirala, on im je nabavljao instrumente svuda po svijetu, sve radio – coaching, teaching… Kad je meni pričao o tome, to su bile jako slatke pričice. Radnici koji rade ujutro su slobodni popodne i naveče. Kad su slobodni, idu na probe. Plešu, vježbaju da sviraju, da pjevaju i onda sutradan, ili nakon par dana, zabavljaju ove iz druge smjene. Na pauze im dođu, plešu, sviraju… Ludnica je to bila. To je moj tata radio.

BUM: Kažeš da te zainteresovalo to očevo pjevanje, ali ti nije bila namjera da se baviš pjevanjem? NATAŠA: Ne, to nikako. Djeca imaju neke specijalne želje, neko hoće da bude vozač kamiona, neko smećar, tako je i kod nas bilo, pjevanje, balet, ples – ali nije to ništa bilo ozbiljno. Nego jednostavno se pjevalo jer se pjevalo, jer se kod nas to tako radilo. Muziciralo se i u kući i vani… Ja sam vječito pjevala po nekim horovima. I u suštini bih najvjerovatnije išla u tom nekom pravcu, muzička etnologija, muzikologija…

BUM: Klavir ti je ogadila učiteljica. NATAŠA: Da, klavir mi je ogadila učiteljica, da budem iskrena. Klavir sam obožavala, ali je sve palo u vodu onog momenta kad mi je stavila jabuku ispod ruke i rekla „hajde sad“. Ali pjevanje se jednostavno desilo, ne znam ni ja kako. Volim, pjevam, radim i odjedanput je bila tema da to bude neki moj posao. Mada sam ja provela puno vremena u teatru, i kao glumac i kao pjevač. Nije mi bilo jasno šta je na kraju neki moj put, šta bi to sad bilo to. I onda sam završila klasičnu akademiju u Grazu, pjevala tamo u operi par godina, ovdje gostovala u Volksoperi, u Kamernoj operi… I shvatila sam da je ta klasika super, ali ja ne mogu stalno…

Nataša Mirković

BUM: Put te je one zajedničke‚ 93. nam, preko Njemačke naveo u Graz. NATAŠA: Da, meni je bilo dozvoljeno u Njemačkoj ili studirati ili raditi. Ali pošto nisam imala nikakvih finansijskih sredstava, iako sam dobila mjesto da studiram muzikologiju u Heidelbergu, nije bilo šanse da odem tamo i da si platim to. Jednostavno nisam imala love za to, i onda sam odlučila da radim, što je bila dobra odluka jer sam na taj način mogla pomoći ocu koji je bio u Sloveniji bez ičega, bratu koji je bio u Sarajevu u ratu. Bilo je stvarno grozno. Ali nakon izvjesnog vremena, bez muzike je postalo neopisivo neizdrživo. Bukvalno sam preletjela u Austriju uz pomoć Sandija Lopičića i Lejle, tadašnje njegove djevojke, moje prijateljice iz razreda iz Sarajeva. Jedno vrijeme stanovali smo zajedno, oni su me stvarno primili od srca i s ljubavlju. Ja sam upisala muzikologiju i studirala tamo izvjesno vrijeme, dok mi nije stvarno dosadilo, i onda sam se prebacila na klasično pjevanje, i to je nastavilo tako. I uvijek su muzika i pjevanje bili neki put – valjda je to nešto odabralo mene, a ne ja to. Tako bih opisala.

BUM: Kreativci poprilično moraju imati sreće na putu, za razliku od „mainstream zanatlija“. Mnogo je lakše biti inženjer ili instalater, nego „običan kreativac“. Ti si imala sreće sa Grazom… NATAŠA: Ja sam imala sreće što sam bila s ljudima koji su bili u stanju i čuti i vidjeti šta ja radim, vidjeti potencijal, raditi sa mnom dalje. Imala sam i par profesora na Akademiji kojima sam zahvalna do kraja života na znanju…

BUM: Ružno je reći, rat te je pogurao. Moja je tvrdnja da su oni koju su nas protjerali, od nas napravili svjetske ljude. Tako se tebi od te ružne 93. na ovamo desilo to lijepo kreativno što ti se možda i ne bi desilo da si ostala na jugu. Opet kažem, ružno reći. NATAŠA: Da, bilo bi nešto drugo, ko zna. Ja sad imam mogućnost raditi internacionalno. Ja u Beču u suštini samo živim, jedem, spavam, djeca idu u školu i to je sve.

BUM: Kad smo kod toga „ja u Beču samo živim“, čitam naslov intervjua na stranici jazzfest.ba, gdje stoji – Nataša Mirković: „Radujem se dolasku kući.“ Kako to da se ustvari iz Sarajeva ne vraćaš kući u Beč? NATAŠA: Najveći dio mog srca i dalje je ostao u Sarajevu. Ja volim Austriju, volim čak i Beč. Problem je jedini taj što se, i to svi mi koji živimo ovdje znamo, nama stalno pod nos stavlja ona jedna rečenica po pitanju integracije. Stalno nam se to podvlači – da smo odnekle. Mi smo migranti, mi smo ovo, mi smo ono. I stalno mi to neko podvlači pred oči, da ja nisam odavde. Ja znam da ja nisam rođena ovdje, ali ja toliko dugo živim ovdje, da ja Austriju već osjećam kao svoju državu. Ali me priječi politika, prazne priče na temu integracije, užasno me nervira sve to.

BUM: Nervira jedan veći dio Austrijanaca, ali oni za razliku od tebe nemaju gdje… NATAŠA: Tačno tako (smijeh). Ali, s druge strane, ono tamo negdje ipak znači nešto – gdje si rođen, i u tom nekom ranom dobu kakve su struje došle do tebe, šta ti se dešavalo, kako si živio, kako si provodio svakodnevnicu. To nekako upliva u tebe i to se ne briše. Ja i dalje imam familije u Sarajevu i rado idem kad mogu.

BUM: Baviš se etnomuzikologijom, usput, to sam jedva preveo. Kako laiku objasniti razliku između tradicionalne i novokomponovane muzike Balkana? NATAŠA: Vrlo jednostavno. Sve je to komponovana muzika, ali muziku sa „NN“, pjesme koje su nepoznati ljudi pisali i pjevali, manje pisali – više pjevali, koje su se prenosile s koljena na koljeno, mi danas zovemo tradicionalnom muzikom. A novokomponovana, kod nas je to riječ za…

BUM: „Muziku uz koju se štipa konobarica“? NATAŠA: (smijeh) Tačno tako! Odlično si to sad rekao. Što nije „ni tamo, ni `vamo“. Može da ima umjetničku vrijednost, može da je nema. Može da je šund, može da je svašta. To je ta novokomponovana muzika. Od „za uštinuti konobaricu“ do neke izvrsne pjesme Tome Zdravkovića koja je fenomenalna, uz koju isto možeš uštinuti konobaricu ali uživaš u pjesmi, stvarno je dobra.

BUM: Ali si barem školovani štipač konobarice. NATAŠA: (smijeh) Školovani štipač konobarice…

BUM: Sarađivala si sa Angelinom Jolie. NATAŠA: Nismo se vidjele.

BUM: Ali te je slušala dok je gledala vlastiti film. NATAŠA: Super je to bilo. Odjednom zvoni telefon, zove te čuveni Gabriel Yared. On je radio muziku za film, usput Angelina nije htjela nikakve glasove. Međutim, on je skontao da mora biti pjesma u tom filmu. Napisao je neku melodiju i zvao me – kao on bi da napravi neku pjesmu, ali nije to još gotovo, pa hajde da probamo mi nešto. Ja sam počela pjevati i on govori: „Dobro je to, ali treba neki tekst. Hajd‘ mi napiši samo nekih par konsonanata čisto da vidim kako bi zvučalo kad bi bile riječi tu.“ Ja sjednem deset minuta da napišem tekst, inače nije mi problem napisati tekst. I napišem stroficu neku, po opisu filma, da paše i da nije bez veze. Snimimo mi to u pet tonaliteta, snimimo mi to svakako. To su bila dva dana svaki dan po osam sati ispred mikrofona. Stvarno je bilo teško – posebno ako nemaš kondicije, ako nemaš iskustvo…

Nataša Mirković

BUM: Baviš se klasičnom, rock-pop, jazz, tradicionalnom muzikom. Glumila si u operama u Grazu i Beču. Ovih dana si u Švajcarskoj, Bugarskoj, Njemačkoj. Zvuči mi kao da nemaš problem s dvanaest sati radnog vremena koje trenutno uvodi austrijska Vlada. NATAŠA: (smijeh) Dvanaest sati radnog vremena sam ja odavno prekoračila. Nema subote i nedjelje. Najbolje je kad mi kasirka kaže ono „Schönes Wochenende“. Da, sad je pogotovo ovih zadnjih mjeseci stvarno bilo dosta posla i biće još, što je super. Mene to raduje, ja rado putujem – rado živim u Beču pa putujem dalje (smijeh).

BUM: Za kraj, kako je živjeti u Austriji pod Sebastianom Kurzom? NATAŠA: Jedan dio mog bića ga ignoriše kompletno. Zato što je vrlo neozbiljno postaviti jednog takvog čovjeka na čelo državne politike, to je strašno neozbiljno. Ali eto, imamo i Trumpa u Americi, znači dešavaju se te stvari svuda. Ne zanima me mnogo, ali kad nešto pogledam onda se iznerviram, i onda opet spustim loptu, idem u muziku i čekam da prođe. Uopšte nije veselo. Ako bih to ozbiljno shvatila, onda bih stvarno bila u teškoj depresiji. Ali ne shvatam ozbiljno jer će i njegova da odmandara i da prođe, kao što neke stvari neće da prođu, one koje su oni politički postavili sada.

 

INTERVIEW: DINO ŠOŠE

FOTOS: LAURENT ZIEGLER

Podijeli:

O autoru

Ostavi komentar


− 5 = 0