Nasilnik sam, tim se dičim

0

Negdje ubrzo nakon tragedije na Hejselu, u kojoj je život izgubilo 39 navijača Juventusa, engleski navijači, mnogi od njih i registrovani huligani, imali su priliku bodriti svoj tim u Beogradu. Cijeli svijet je strepio od navijača Engleske nakon tog događaja. Prilikom dolaska na željezničku stanicu u Beogradu, iste je dočekala tek nekolicina policajaca, bez ikakve posebne opreme. Bez pancir prsluka, šljemova ili slično.

I pored tako „slabog“ dočeka Englezi su se ponašali mirno i bez ekcesa su došli do stadiona. Bili su bučni na stadionu, ali nisu napravili nikakav ekces. Tako su se i vratili kući. Zašto? Jednostavno je, bili su dobro informisani o osobinama tadašnje jugoslovenske policije. Stroge, ali pravedne.

Doduše, to je bilo vrijeme kada je postojala država i kada je država tretirala huligane kao što se huligani tretiraju, a nije im bila logistički servis kao danas. Tek negdje pred raspad tadašnje zajedničke države bilo je jasno da tadašnje nove politike računaju ozbiljno sa nasilnim navijačima i upotrebom istih u političke svrhe. Kolateralna šteta prihvatanja nasilnika kao partnera, a ne protivnika, je ogromna i svakodnevno, kroz virtuelni govor mržnje, uzima svoj danak. Ali i onaj mnogo gori.

Ljudski životi padaju pored sportskih tribina. Sport, koji slavi život, postaje izgovor za nasilje nad životom i smrt. U trenutku dok ispisujem ovaj tekst policija Turske obrađuje turskog navijača zbog ubistva srpskog navijača na nedavnoj utakmici u Istanbulu. Francuski navijač prebijen je onomad do smrti na beogradskim ulicama.
Ove jeseni utakmica između Srbije i Albanije prekinuta je zbog preleta drona koji je nosio zastavu velike Albanije. Tako mali dron, a tako veliki bljesak užasnih komentara po internetskim forumima Balkana. Pored virtuelnih baklji, gorile su i albanske pekare.

Prije nekoliko godina u Širokom Brijegu ubijen je navijač sarajevskog tima. Nikada se nije igrao slabiji fudbal na našim stadionima, a opet nikad više nasilja na tribinama i travnjacima istih. Sam sport za koji se navija gotovo da i nije važan, koliko sam čin demonstracije neprijateljstva i nasilja prema navijačima protivničkog tima. Čak više nije ni važno da li su sa druge strane „njihovi“, nacionalno drugačiji, jer kad nema njih dobri su i „naši“, često i navijači kluba iz istog grada. Nasilje je postalo trend među mladim ljudima. Vaspitanost i kultura su znak slabosti.

Kada sam bio mali otac me znao povesti na subotnje fudbalske utakmice. Vrlo brzo po ulasku na stadion mene bi podmitio sladoledom i košpicama i ostavio bi me na stadionu da gledam utakmicu, a on bi s drugarima za to vrijeme otišao na pivo u stadionsku kantinu. Ne rođaci, to nije bilo neodgovorno ponašanje, nikada mi se ništa nije desilo, bio sam mali, ali osjećao sam se potpuno sigurnim. Danas ni sam ne volim otići da gledam utakmice, iako sport obožavam. A kamoli da bih na sportske događaje poveo svoju djecu.

Sve češće im gasim i televiziju, dok sam ja u njihovim godinama trčao kući da gledam vrhunsku dječiju emisiju Poletarac, nedavno preminulog Timoti Bajforda. Danas na televiziji nema mjesta za režisera kakav je bio on. Niti mjesta za takve emisije. Istovremeno, najgledaniji programi na regionalnim tv su oni u kojim rulja očekuje kad će i kako neko drugoga uvrijediti, poniziti, udariti ili poj..ati i onda se svi čudimo kada školarci to primjenjuju i iživljavaju se jedni na drugima… sve snimajući, jer ako se ne snimi, nije se ni desilo… Mislim, ljudi vole pornografiju, pa ista ne dobija nacionalnu frekvenciju, dok nasilje bez problema ide u prime time terminima, a nasilnici još dobijaju dodatni prostor po medijima.

Neshvatljivo je da prostor koji je toliko izgubio zbog nasilja, Balkan, tako često nasilje primjenjuje i opravdava. Kao da nismo naučili lekciju iz stogodišnjeg krvavog časa, nego uporno vičemo – hoćemo još.

Aleksandar Trifunović

Podijeli:

O autoru

Ostavi komentar


4 + 2 =