Mi, građani drugog reda

0

Danas je nedjelja, pa je broj novozaraženih osoba u Austriji znatno manji, što se za zabrinutost situacijom baš i ne može reći. Mlađahni se kancelar danas, sada već tradicionalno, obratio javnosti i najavio novi talas pandemije. Samo dan ranije isti je mlađahni najavio kako Austrija ne želi da primi izbjeglice, ali želi da im pošalje šatore. Manjak empatije ovih ćemo dana, kako izgleda, nadomjestiti viškom zaraženih.

Na novom talasu korone, za mjesec dana ćemo stići do glasačkih kutija. Doduše, kako ko. Ja, poput trećine mog bečkog komšiluka, nemam pravo glasa. No, to je još i manji problem. Po mom skromnom mišljenju, mnogo veći je onaj sa izbornim listama bečkih partija. Baci li se oko na njihov sastav, lako je uočiti kako na njima skoro da i nema migranata. Ništa neobično, ako u obzir ne uzmemo činjenicu da oni u Beču čine većinu stanovništva.

Neki važniji, poput bečkog crvenog gradonačelnika, smatraju da migrantima treba vremena, da se malo naviknu i integrišu, nauče jezik. Ovaj bi argument mogao biti validan da je, primjerice, iznesen 1975. godine, četiri godine nakon što je na bečki Südbahnhof kročila prva gastarbajterska noga. Danas, skoro pedeset godina kasnije, on ne pije vode.

Isto koliko vode ne pije ni sastav bečke vlade, spisak prezimena na bitnijim položajima u gradu, od gradskih ministara, do upravnih odbora organizacija i gradskih preduzeća. Jedan od loših primjera je javni prevoz. Dok Wiener Linien traže vozače autobusa porijeklom iz bivše Jugoslavije i vlastita prevozna sredstva ukrašavaju domaćim kampanjama protiv rasizma, manje, srednje i veće vodeće pozicije rezervisane su skoro isključivo za „odabrane“, čija se imena i prezimena u ovoj zemlji izgovaraju lakše.

Statistički je dokazano da ljudi stranog porijekla zarađuju znatno manje za iste poslove, da zbog svojih prezimena mnogo češće ostaju bez njih, da žive u manjim stanovima koje plaćaju više, da im djeca imaju mnogo slabije šanse u školama. Mi smo ljudi koji bez razloga decenijama trpe uvrede kojekakvih političkih šupljeglavaca. Mi smo djeca koju obuzima stid, dok im učiteljica pogrešno izgovara ime i govori kako svakako neće uspjeti. Mi smo nezaposleni radnici, koje vrijeđaju jer zbog svog porijekla ne mogu da pronađu posao.

Pojednostavljeno, mi smo građani drugog reda.

Taj loš položaj migranata u našem šarenom društvu neće poboljšani ni desni huškači, koji šire mržnju prema njima, ni lijevi licemjeri, koji ih ignorišu. Taj problem mogu riješiti samo migranti. Ovom gradu i državi ne treba više obazrivijih političara, nego više migranata sa samopouzdanjem.

Naravno da sam zahvalan na činjenici da živim u jednom od najsigurnijih, najljepših, najbogatijih i najuređenijih gradova na svijetu.

Ali isto tako u njemu želim da imam mjesto koje mi pripada. Mjesto koje nema veze sa mojim porijeklom, već sa onim što jesam, čime se bavim i onim što želim da postignem. Zato glavu gore i samo naprijed! Nemamo razloga da na sebe ne budemo i ponosni. Jer, i mi smo Beč, a naša djeca njegova budućnost.

Dino Šoše
Izdavač

Podijeli:

O autoru

Comments are closed.