Mesko

0

Ima tih ljudi sa onim zaraznim osmijesima, koje ti je uvijek drago i čuti i sresti. Onih sa kojima naprasno podjetinjiš, u ove preozbiljne živote ubrizgaš onu tako važnu kap pozitive, koja neće promijeniti ništa, ali ti na tren skine sve ono što su godinama ljepili po tebi, kako bi te učinili disciplinovanim samotnjakom. I baš u isti tren, tu se negdje pojavi onaj iskreni ti, kojeg si godinama potiskivao.

U svakoj raji ima onaj jedan, koji ti uvijek bježi barem jedan osmijeh, onaj provjereni pokusni kunić za dobar vic, sa jednim uhom za svaku zajebanciju i drugim za problem.

Mi smo imali Meska.

Upoznala nas je muzika, neobjašnjiva potreba da pjevamo i sviramo, bez obzira da li to činimo u zadimljenim kafanama sa dva stola popunjena hroničnim ignorantima ili pred kamerama državne televizije. Isto ono nešto, što te natjera da ti se oči zacakle kad kao dijete prvi put ugledaš gitaru ili klavir, pobrine se i da ti se na putu nađe neko kao Mesko. Neko,  s kim ćeš se naježiti na solo koji se pojavi niotkud i neko sa kim ćeš oplakati polovnu foru dok gitarista mijenja žice na gitari.

Kad sam prije par godina napisao prvu pjesmu za svoj album, prvo je odsvirah Mesku. „Mrak jarane, mrak“, ogromna je doza drugarske podrške i motivacije koja stane u tri riječi. Mesko je jedan od dvojice drugara sa kojima sam podijelio prve demo snimke i prve gotove stvari.

“Momir”, napisa mi preksinoć u pozdravnoj poruci, aludirajući na jednu od bezbroj fora iz Nadrealista, kojima smo se tako često smijali. Dogovarali smo repertoar za Jugoton, malo i razmijenjivali gluposti.

Sljedeće jutro poziv, bolnica, helikopteri, kritično stanje, koma.

Samo par sati nakon što su mi javili da je umro trebali smo svirati zajedno.

“Momir” je posljednja riječ koju sam dobio od njega. Možda je i trebalo biti tako, samo za nekih četrdeset do pedeset godina.

Imao je 38. Premalo da nam bilo šta bude jasno, dovoljno da shvatimo da život u rukavu uvijek ima nepravdu.

Kažu da će sahrana biti u Sarajevu, nekada je to rekao, slučajno. Sa 38 godina takve stvari ne govoriš namjerno. Htio je da se vrati za dvadesetak godina, kad sinovi postanu ljudine. Vratio se nije, samo je otišao, onako kako odlaze oni koji sa sobom povuku i onaj bezbrižni dio tebe.

Biće svirki, vjerovatno, samo će im zauvijek faliti jedan sarajevski osmijeh.

Mrak jarane, mrak.

 

 

Podijeli:

O autoru

Ostavi komentar


+ 2 = 4