“Kreveti non-stop škripe”: Ovako je izgledalo ljetovanje mladih Jugoslavenki

0

Dolaze nam ljetni praznici, a oni koji su ljetovali u nekadašnjoj Jugoslaviji s nostalgijom se sjećaju dana kad za odlazak na more nije trebalo štedjeti pola godine. Država je osiguravala ljetovališta, put je bio plaćen, a naročito su te privilegije iskorištavale mlađe generacije, koje su jedva čekale da se zapute na more bez roditelja.

Kako su ljetovale mlade Jugoslavenke (i Jugoslaveni) Index.hr otkriva u suradnji s Yugopapirom.

Avgust 1973: Kad prođu, ljetni praznici postaju ogromna riznica događaja, osjećaja i utisaka, iz koje čitavu godinu krademo komadiće tog blaga, prepričavamo ih prijateljima, pišemo o njima u školskim zadaćama, sjećamo ih se i nestrpljivo očekujemo – novo ljeto.

Vjerujem da su već sva planirana putovanja završena i da su se čak i one Tine (čitateljice popularnog teen časopisa) iz zadnjih smjena ljetovanja vratile kući. Preostaje jedino još da se priviknete (poslije dužeg izbivanja to je, priznajem, malo teže) na vlastitu sobu, obaveze i grad i da shvatite da je “ferije” – gotovo. No, dok još prebirete raznobojne kamenčiće i školjke, donesene s neke plaže i ljubomorno ih čuvate kao predmete izuzetne vrijednosti, hajde da sada “na kraju avgusta”, a prije školskog zvona, popričamo još o tome – kako je ko ljetovao.

Ljetovati se, naravno, može svagdje: kod bake, tete, na selu, u planinama, u nekom drugom gradu … ali, najčešće tu riječ vežemo uz more, sunce i kupanje. Na našim nedavnim “Jadranskim susretima” imali smo priliku upoznati brojne Tine iz Bjelovara, Varaždina, Karlovca, Zemuna, Krašića, Beograda, Gospića, Sarajeva i mnogih drugih gradova i sela naše zemlje.

Neke od njih došle su s roditeljima, neke s prijateljima ili kod prijatelja, druge preko raznih odmarališta, manji broj sretnica ima, pak baku na moru … Uglavnom, za malo morskog sunca i pjesme zrikavaca, svako se snašao kako je najbolje mogao i umio.

Zabava nije za mlade

Anita Pokrovac i Alma Raškovac iz Knina, te Jelka Alujević, Katja Podkrajšek, Danijela Miler, Cvitana Aralica i Zorana Požun iz Drniša ljetovale su s roditeljima u kampu na otoku Murteru. Kamp je smješten odmah uz prekrasnu plažu i to je glavna prednost murterskog šatorovanja. Oni iz mjesta imaju sigurniji krov nad glavom, ali, jao, do jedine plaže, Slanice, pješačiće (tamo i natrag) 4 kilometra, dobrim dijelom uzbrdo, a sve po vrelom murterskom suncu!

I dok danju sretnici iz kampa za dva, tri koraka stignu do vode (prekrasne boje, bez cvjetanja, ježeva, vlasulja i prljavštine), noću su daleko od buke i zabave. U obližnjem hotelu je preskup ulaz, u kampu zbog starijih stanovnika ne smiju slušati magnetofon ili tranzistor, pa večeri provode šetajući plažom, slušajući zvukove muzike koji dopiru iz hotela ili pak tiho pjevušeći uz pratnju gitare.

A postoji i jedna “zabava” specifična za Murter – noću se strpljivo čeka na red za vodu jer je po danu – nema. Srećom, tu su i one male ljetne simpatije bez kojih bi i more i večeri bili sigurno manje plavi i očaravajući.

Uostalom, za utjehu “murterskim Tinama”, otkrićemo im da ni u drugim manjim mjestima nema zabave za mlade. Nepristupačne cijene, kasni početak plesa, muzika samo u hotelu… prastari filmovi, sve minus do minusa. Kao da zabava i nije za mlade!

Na more s 380 dinara

Za razliku od Tina koje su došle s roditeljima ili rođacima, Veljac, Žac, Tac i Ante iz Zagreba doputovali su na Jadran sami i u vlastitom aranžmanu. Veljac i njegov prijatelj, svaki s po trideset hiljada dinara (starih) u džepu ugodno su se smjestili u “izdašnom apartmanu” – nedovršenoj sobi, koja, kako rekoše, prije liči na šupu. Unutra “raskošan” namještaj: dva poljska kreveta i kojekakav alat, te kubik pijeska kao dokaz da će se šupa ipak jednog dana pretvoriti u sobu. Vrata uopšte nije bilo i čitav smještaj bijaše vjerovatno skuplji zbog – “otvorenog” pogleda na more … Sve zajedno, bez vrata i s pijeskom, plaćali su osam dinara po osobi!

Ante i još tri “frenda” smjestili su se u kamp. U šatoru za dvojicu – njih četvorica! Uopšte nije bilo tijesno! Četrdesetak hiljada – dovoljno za deset dana! Na pitanje kako se hrane odgovoriše smijući se: “držimo dijetu”, ali odmah “izdeklamiraše” i jelovnik: “Za doručak dva sladoleda, na ručak idemo u odmaralište željezničara jer je dosta jeftino, a za večeru se već snađemo: mesni doručak, ili nas koji prijatelj, koji ljetuje s roditeljima, pozove na palačinke.. ”

Sloboda – kako gdje

Za Tine, naravno, nisu baš takve avanture. One koje nisu s roditeljima, došle su na more preko raznih odmarališta.

Opština Bačka Topola već nekoliko godina ima u Kaštel Lukšiću svoje odmaralište. Osim osnovaca u odmaralište dolazi i starija omladina, gimnazijalci, pa i studenti. Emina Rakić, Vesna Ćorić i Sonja Balunović već nekoliko godina ljetuju ovdje i, još im se nije zamjerilo. Sonji, koja će ove jeseni upisati treću godinu medicine u Novom Sadu bilo bi ipak draže da je na more išla sama ili sa svojim prijateljima, ali, kako reče, otac joj je dosta strog i ne pusti je.

Petnaestodnevna smjena stoji svega 50 hiljada starih dinara, što je prilično jeftino. Osim toga, za razliku od ljetovanja s roditeljima, u odmaralištu se mogu lakše upoznati novi prijatelji, a i ljepše se zabavi.

„Roditelji su ipak stariji“, kaže Emina, „i njih ne zanimaju toliki izlasci. Da sam s njima morala bih već u devet sati biti u krevetu! Odgojitelji su nam divni i osjećamo se gotovo slobodne.“ Iako se u Kaštel Lukšiću nema gdje izići i zabaviti (disco-kluba nema, a kino na moru u tople i mirisne večeri nije baš privlačno), za Eminu, Vesnu i Sonju, kako nam same rekoše, dovoljno je sunce, more i društvo.

U Tijesnom na otoku Murteru, pružila nam se prilika da nešto više čujemo o ljetovanju u odmaralištima. Na istoj plaži upoznali smo djevojke iz odmarališta Crvenog križa iz Kutine i osnovne škole “Goce Delčev” iz Zemuna.

Zahvaljujući skromnoj cijeni ljetovanja u odmaralištu Crvenog križa, ili čak besplatnom, za one čiji roditelji ne mogu da im to sami omoguće, mnogi su ove godine prvi put vidjeli more. Među njima su i Tine – Dragica Pendeš, Ruža Hodak, Zdenka Novak i Dragica Maleković, koje su tu “čudnu plavu vodu” sasvim drukčije zamišljale.

„More je lijepo“, oduševljeno priča Dragica, „i nije tako “ravno” i “glatko” kako sam mislila. Uvijek ima valova …“

Simpatične Tine iz Zemuna: Zorica Jovanović, Suzana Petričević, Radmila Nikolić, Branka Bežanić, Slavica Milosavljević, Olga Jovanović, Slavka Jeremić i Mira Rosić nisu prvi put u Tijesnom i u tom malom mjestancu osjećaju se već kao kod kuće.

Na pitanje da li ljetovati s roditeljima ili u odmaralištu, jednoglasno se odlučiše za odmaralište, iako ovdje, kako su kasnije nabrojile, ima mnogo sitnica koje im se ne sviđaju.

Prva se potužila Branka: „Stalno moramo ići u redu po dvoje, bez obzira kud išli – na plažu, ručak ili ples. Tako dođemo pred disco kao mala djeca. Još samo da se ne držimo za ruke …“

U sitnice koje ih nerviraju spada i – zviždaljka, koju nastavnici upotrebljavaju da bi ih lakše okupili oko sebe.

„Kud god idemo: na doručak, ručak ili u grad – zvižde nam!“, ljute se Tine.

Zamolile su nas da obvezno spomenemo i krevete “koji škripe” i zbog kojih ispada da one stalno pričaju i uznemiravaju ostale koji bi spavali. Za to pričanje, (pardon!) škripu kreveta, slijedi kazna – čišćenje krompira za ručak, što nije baš privlačno.

 

Foto: Screenshot

Podijeli:

O autoru

Ostavi komentar


− 1 = 2