Kako smo postali loši ljudi

0

- Evo, upravo čitam, pijan vozač na zebri pregazio mladića…
– Strašno, zna li se koliko je godina imao?
– Trideset, dvoje djece…
– Užas, ne smijem ni zamisliti kako im je, užasna tragedija… Tom vozaču bi trebalo dati najmanje dvadeset godina zatvora, pa neka dobro razmisli šta je uradio!
– Grozno… (lista dalje novine…) Evo, piše da je sutra presuda Mladiću, za ubistvo više od 7.000 muškaraca i maloljetne djece…
– Haške kurve, dabogda pocrkali!!! A šta je sa Gotovinom, Orićem, jesu li se Srbi sami ubijali?! A Jasenovac? Nije im dosta mrtve nejači?

Nacionalistička kuga devedesetih godina prošlog vijeka od čestitih je  ljudi napravila mentalno izobličene spodobe, koje većinski nisu ni svjesne svoje zatupljenosti.

Dvodecenijsko ispiranje mozga, tuvljenje prazne priče o sitnim nebeskim narodima, konstitutivnostima građana zadnjeg reda, velikim nama i malim njima, urodilo je plodom. U modu je ušlo slavljenje masovnih ubica, paljenje svijeća za rušitelje, siledžije i pljačkaše. Njihove zločine se pravda zločinima onih „drugih“. Strijeljanja djece, sistematsko silovanje­ žena, masa, zadojena izmišljenom pričom o kojekakvim nacijama, s praistorijskim pravima na beznačajne državice, u kojima vladaju kriminal, korupcija, zakonsko bezakonje i iz kojih velika većina želi da ode na neko bolje mjesto, pravda nekim drugim silovanjima, strijeljanjima i  rušenjima.

I svi su u momentu zaboravili šta su ti (ne)ljudi, kojima se tepa sa „mučenici“, učinili. Zaboravili su, jer je lakše zaboraviti, nego suočiti se sa zlodjelima koje je neko počinio (i) u naše ime. To je, jebiga, nuspojava nacionalizma – lijepo je biti ponosan u masi ponosnih, ali je manje lijepo kad jedan od ponosnih napravi sranje­ u ime svih. Nakon što na svjetlo dana izađu zločini koje je ponosni učinio u ime nas preostalih ponosnih, dok smo mu klicali i slavili ga kao sveca, najlakše ga je proglasiti herojem. Mnogo lakše, nego sebi samima postaviti par pitanja koja se nameću sama od sebe.

Postali smo loši ljudi, a svoj bijes i mržnju pravdamo bijesom i  mržnjom onih pored nas, koji su nam, baš kao i mi njima, krivi za sve.

Da nije tako, žrtve bi nas više doticale od njihovih dželata.

Dvadeset i dvije godine nakon završetka rata na prostorima bivše Jugoslavije, na vlasti u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini su nasljednici onih koji su rat počeli. Njihova jedina politička zadaća je da se ne mičemo s mjesta. Onog na kojem su nas njihovi politički očevi ostavili prije dvadeset i dvije godine. Jer svaki napredak, koji uključuje i suočavanje sa teškim zločinima, značio bi njihov politički kraj.

Jedno je sigurno. Svako onaj, ko dvadeset i dvije godine nakon završetka rata, podržava ratnog zločinca bilo kakvog imena i prezimena, saučesnik je u njegovom zločinu i za sebe nipošto ne može da kaže da je dobar čovjek. Imali smo pune dvadeset i dvije godine da razmislimo. Da shvatimo. Ili smo ljudi, ili nismo. Nema kakiću, piškiću.

Dino Šoše
Izdavač

Podijeli:

O autoru

Ostavi komentar


4 + 6 =