Hoće li biti rata?

0

Tridesetog januara 1933. godine, u Njemačkoj je vlast preuzeo Adolf Hitler. Dvanaest godina kasnije, 27. januara 1945. godine, ruske su trupe oslobodile koncentracioni logor Auschwitz. Oba pomenuta datuma usko su povezana, iako većini Nijemaca koji su pristupili Hitlerovoj NSDAP na početku nije bilo jasno da učestvuju u jednom od najvećih zločina u istoriji čovječanstva. Kako bi i bilo, skraćenica NSDAP značila je „Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka“ i imenom nije ukazivala na to da će upravo ona milione nedužnih gurnuti u smrt, a Njemačku na kraju rata učiniti postiđenom i do temelja srušenom zemljom, u koju se stotine hiljada očeva nikada nije vratilo svojim porodicama.

Zašto je NSDAP privukla toliki broj ljudi?

Kako bi dobio odgovor na ovo pitanje, godinu dana nakon dolaska Hitlera na vlast, američki je sociolog Theodore Abel došao na neobičnu ideju. Onom članu NSDAP-a koji mu pošalje najinteresantniji odgovor na pitanje zašto je odlučio da pristupi Hitlerovoj stranci, ponudio je nagradu od 125 rajhsmaraka, u to vrijeme popriličnu sumu novca. Evo nekoliko, od ukupno 600 interesantnih odgovora. „Nacista sam postao jer želim da pomognem da se u našu otadžbinu vrate mir i red.“ „Ko je kriv za ovakvo stanje? Crni i crveni monstrumi koji svakodnevno siluju naše žene i djevojke!“ „Mi Nijemci smo žrtve, mi smo često varan narod.“ „Čitao sam Frankfurter Nachrichten, njihovi novinari su protiv nas. U tim novinama nema istine.“ „Kompletna štampa je bila protiv našeg vođe.“ „Ja želim da na ovaj način dam doprinos borbi protiv onih koji truju naše društvo, protiv demokrata.“ „Danas su sve te stranke na podu, pobijedili smo parlamentarizam i to možemo isključivo zahvaliti našem velikom vođi.“ „Pobijedili smo crne i crvene zvijeri. Samo tako možemo napraviti novu, jaku Njemačku.“

I tako redom…

Na početku priče, članovi Hitlerove stranke dobili su osjećaj pripadnosti, samopouzdanje, naciju, ponos. Na kraju priče, za sobom su ostavili razoren kontinent i stotine miliona uplakanih. Ako na trenutak povučemo paralelu između nekad i sad, uočićemo da postoji par stvari po kojima su slične tadašnja NSDAP i današnje partije, koje naivnima prodaju ponos, naciju i samopouzdanje, šireći mržnju prema drugima. Od njemačkog AFD-a, preko austrijskih „slobodnjaka“ iz FPÖ, pa do balkanskih nacionalističkih stranaka. Svima je zajedničko jedno. Vlast grabe šireći mržnju prema slabijima i svima onima koji misle drugačije. Naravno, ne može ih se sve i uvijek porediti sa zločincima iz NSDAP-a. Trenutno ne sa onima sa kraja priče, ali i te kako sa onima sa njenog početka.

Sad se vratimo na pitanje iz naslova.

Odgovor na njega dobrim dijelom zavisi i od nas samih. Najgore može da se desi, ukoliko pristanemo na zlo, ukoliko dozvolimo da neko širi mržnju prema drugima, nudeći nam privid važnosti i ponos nebitnim stvarima. Mržnja ne mora da bude uperena protiv nas, ali sigurno nećemo biti pošteđeni ukoliko ona mutira u nešto puno opasnije. Pamet u glavu!

Dino Šoše
Izdavač

Podijeli:

O autoru

Ostavi komentar


9 − 6 =