Do kada ćete da vrijeđate ljude?

0

Jutros 1.000 novih zaraženih koronavirusom u Beču. Negdje u isto vrijeme prošle godine to je bio austrijski rekord prvog vala. Onomad smo, prestravljeni snimcima iz Italije i Španije, bježali jedni od drugih na ulici. A onda je u međuvremenu neko mladima javio da im neće biti ništa, a zatucanima da je to sve obična laž. A formula je, iz krize u krizu, uvijek ista.

Što je manje solidarnosti među ljudima i zatucanih među istima, to je manje i mjesta na intenzivnoj, a više kovčega.

Mi se, već evo godinu dana, nalazimo u nekoj vrsti rata. Sa jedne strane čovjek, sa druge Covid-19, sa jasnom namjerom da ga uništi. E sad, ako su nam vakcine puške, doktori heroji, a nauka vrhovna komanda, onda su, logikom stvari, antivakseri i kontraši jutjubaši neka vrsta kvislinga. U „mirnodopskim“ uslovima njihove „teze“ mogu biti mišljenje koje ne treba da zanima, ali u „ratnim“ vremenima oni praktično indirektno ugrožavaju ljudske živote.

Dakle, svako ko u ovakvim vremenima dijeli neprovjerene informacije, “alternativne” istine YouTube stručnjaka, stavlja sam sebe na stranu zajedničkog neprijate­lja – Covida-19. Jer sad više nije u pitanju nečije nevakcinisano dijete, čija mama misli da je antibiotik bojni otrov, sad je u pitanju mnogo ljudskih života. A tu, baš kao ni u pravom ratu, ne pali ono poslijeratno “pa ko nas zavadi”.

Ljudi umiru. Ljudi od krvi i mesa.

Članovi porodice, komšije, poznanici. Prije par dana uđem na Facebook, pet smrtovnica. Dirljive poruke najbližih, prijatelja, tuga, od statusa do statusa. Čovjek, moje godište, noć prije poslao poruku ženi i dvoje djece, napisao da ih voli. Odem dalje, kažu lažna pandemija, vakcine će nas poubijati, ne može se disati pod maskama. I sad, kako čovjek da ih nazove, čime da ih dozove, tu „podvrstu“? Šta još treba da se desi, da „odabrana podvrsta“ prestane da vrijeđa ljude i njihov zdrav razum?

Ne treba mnogo mozga, ali treba mrva empatije, da čovjek shvati kako je koronavirus opasna zarazna bolest, koja je posljednjih mjeseci odnijela mnogo života. Onih „poznatih“, o tome skoro svakodnevno čitamo u medijima, i onih „nepoznatih“ za koje čujemo preko rodbine, prijatelja ili socijalnih mreža…

Kad na sve to i dalje negiraš koronu, pandemiju, uporno je poredeći sa „običnom gripom“, ako se, ničim izazvan, uporno namećeš sa kojekakvim alternativnim istinama, zavjerama i mahalskim tezama o vakcinaciji, onda stvarno nema smisla da na bilo kakav način budemo neka vrsta poznanika ili prijatelja­. Jer ne radi se samo o temi, radi se (a to je mnogo bitnije) o konkretnim osobinama koje „krase“ takvu ličnost, kao i o svjetonazorima koji su nam u tom slučaju dijametralno različiti. Nedostatak solidarnosti, izostanak empatije, bilo kakve vrste suosjećanja, a sve u cilju bolesne potrebe da sebe i druge pokušaš da ubijediš kako si neko i nešto posebno. Ima nas sedam i kusur milijardi, nema potrebe da se ubjeđujemo.

Dino Šoše
Izdavač

 

 

Podijeli:

O autoru

Ostavi komentar


3 × = 27