Dino Šaran (Letu štuke): Bilo bi dobro da dotaknemo dno

0

“Toplu vodu”, novi album benda Letu štuke, slušate “na sopstvenu odgovornost” – ima ambiciju da vas natjera da razmislite o prošlosti, da podsjeti na stvari koje su važne, ali prvenstveno da vas suoči sa surovom istinom o našoj stvarnosti.

„Po prirodi sam borac, ali ne mogu biti ni optimista ni pesimista. Ja sam hroničar. Umjetnost je hronika istorijskih događaja i doživljaja koji su lični. Važno mi je da ono što pišem opstane kroz vrijeme“, objasnio je Dino Šaran, lider benda Letu štuke, za Noizz.

Šta je “topla voda” danas?

Termin “topla voda” može se odnositi na mnogo toga, od “tople vode” koju nam prodaju političari, do tople vode – suza ljudi koji trpe sve to, koji ne pristaju na takav bezdušni sistem. Ne govorim samo o političkom sistemu, više o društvenim odnosima.

Ranije ste opisali novi materijal kao balans društveno angažovanih i ljubavnih pjesama. Koje su Vama bliže?

Glavni motiv u mojim pjesmama je zapravo ljubav. I društveni odnosi. Ja sam tu kao neka vrsta socijalnog radnika. Nisam ni politički angažovan, nisam ni nekakav mistral romantik, nego baš socijalni radnik. Ljubavni odnos je zapravo najsocijalniji odnos. Iz odnosa žene i muškarca nastaje porodica, zajednica, čopor, pleme, na kraju i društvo. Tako da to sigurno najintimniji i najvažniji društveni odnos.

Album otvara “Bože zdravlja”. Jasna je asocijacija na “Bože pravde”… Zašto?

“Bože zdravlja” je kao neka vrsta molitve za početak. “Bože zdravlja, kada pravde nema.” Pravde nema. Jer šta je ustvari pravda? Jednom pravda, drugom nepravda. Pravda može biti samo božja. Ja se tu obraćam bogu, a bog je jedan isti za sve, bez obzira na to što se mi koljemo oko toga čiji je bog pravi.

U toj pjesmi kažete i da smo usput izgubili zvijezde. Da li su umjetnici te zvijezde? Da li njih treba pratiti?

Stih glasi “usput smo izgubili zvijezde, usput smo izgubili vrijeme”… Izgubili smo vrijeme zato što smo izgubili kompas. Zvijezde su kompas. Zvijezde mogu biti i oni koji su bili svetionici u prošlom vremenu, poput Milana Mladenovića, Džonija Štulića… Izgubili smo taj kontekst. Sve se vratilo na početne postavke. Dugo je trebalo da se stvori nekakva građanska opcija i neka svijest, a onda je u ratovima sve srušeno. Izgubili smo vrijeme, izgubili smo zvijezde, i opet se laganim koracima vraćamo u jednom surovijem i antihumanističkom sistemu dolaziti do stvari koje smo imali. To je najveća greška zapravo. To je gubitak za generacije. To nas je sve zajedno unazadilo, mi smo u rikvercu sve vrijeme. Ja dolazim iz zemlje koja je možda najviše oštećena ratom zato što je multietnička. Čini mi se da je lakše snaći se u državi koja je nacionalno homogena.

Ali, to nosi neke druge opasnosti i zablude…

Da, sve nosi opasnosti i niko tu nije sretan. Niti može biti zadovoljan do kraja, osim profitera, onih najgorih koji su isplivali na površinu u cijelom regionu.

Na prošlost, u izvjesnom smislu, pozivate i u pjesmi “Zemlja gori”, koju ste uradili s Dubioza kolektivom. Na početku se kaže: “Oni koji se ne sjećaju prošlosti, osuđeni su da ponove greške koje su drugi već činili”. Da li ste imali neka konkretna sjećanja na umu? Ili konkretne greške?

Sve se ponavlja kroz istoriju. I Džoni Štulić je još 1982. pjevao: “Tko ne pamti, iznova proživljava”… Istorija nas zapravo ne uči ničemu zato što je istorija kompromis, pišu je pobjednici. Istorija je nešto oko čega smo se dogovorili, ne nešto što je zaista vjerodostojno.

Gdje smo danas? “Za šta smo spremni obraz da damo?”, pitanje je koje odjekuje u “Toploj vodi”…

Ta pjesma je moje promišljanje o moralu. O smislu ljudskog postojanja. Tražim smisao u doba kad ljudima nije mnogo stalo do toga, kad se sve svodi na materijalno, kad imati znači biti. Mislim da je to pogubno, da će dovesti do ozbiljnijih lomova na globalnom nivou… Sinoć sam naletio na neki rijaliti, ti ljudi se bukvalno pljuju dva sata, to rade za novac i to je grozno, to je dno dna. Čovjek može okrenuti glavu, može okrenuti kanal, međutim ljudi to hipnotički gledaju, valjda traže neku potvrdu svog života. “Vidi kako oni žive, meni je još i dobro”. A zaboravljaju da su ti likovi još i dobro plaćeni da izvode tu opskurnu predstavu i da se ponižavaju.

Dosta ste eksplicitni u kritikama društvene stvarnosti, da li ste imali nekih problema zbog toga?

Znam da me određeni ljudi ne vole. Ali mislim da je bolje tako, nego da me svi vole. Masovni ukus je, što kaže Arsen Dedić, uvijek nepogrešiv. Nepogrešiv je u tome da na vrijeme detektuje ono što valja i da ga zaustavi. Tako da se ne bih previše oslanjao na masovni ukus, mada volim ponekad koketirati s njim iz čiste zajebancije. Da mi izuzetak potvrdi pravilo. Ali, ja se moram buniti, pobuna u čovjeku je normalna. Stara kineska kletva kaže: Da bog da živio u zanimljivom vremenu. Mi živimo u vremenu koje je plodno tlo za umjetnost. I ako prestanemo da govorimo o stvarima koje su bolne i svi se okrenemo plitkoj zabavi, propašćemo totalno. A možda je i bolje da dotaknemo dno. Dno je i odraz. Ova levitacija, mlataranje nogama i rukama u vazduhu, to ničemu ne vodi. To može potrajati generacijama.

Cijeli intervju možete pročitati na noizz.rs.

 

Foto: Facebook/Letu Stuke

Podijeli:

O autoru

Ostavi komentar


3 + 2 =