Damir Nikšić: Šta to „niđe na svijetu nema“?

0

Bosanskohercegovačkog konceptualnog umjetnika Damira Nikšića proslavili su YouTube i rečenica „ovo niđe na svijetu nema“. Toliko, da nam nije bilo teško da potegnemo do Sarajeva kako bi s njim napravili interview.

BUM: Da li si sretan što živiš u zemlji neiscrpne inspiracije? NIKŠIĆ: Pa, jesam. Baš sam nedavno otvarao bankovni račun za donacije, za predizbornu kampanju za načelnika opštine. Žena na šalteru me pitala jesam li zaposlen, i kad sam odgovorio da nisam osjećao sam se jadno, bijedno. Razmišljaš, ako si nezaposlen šta će ti račun u banci? Osim ako nešto ne švercuješ, ako ne varaš – što implicira da sam kriminalac. A došao sam normalno obučen, još sam imao bejzbol kapu – a kao kandidat za načelnika opštine?! Dakle – lažem, ili sam neki psihopata, ili neki sociopata, ili sam mitoman, niko i ništa, frajer nezaposlen, probisvijet. I onda shvatim da sam ustvari ponosan što sam nezaposlen. Dok sam bio mlađi, to je bilo meni o glavu – sram te bilo, mlad si a nemaš posla i kao treba da se stidiš. Ali, što si stariji, shvatiš da je to sistemski zapravo, da ne možeš nikad imati posla, samo niko to neće da kaže. Mi sad nemamo jednu partiju, nije jednopartijski sistem, pa da možeš uprijeti prstom u diktatora ili u partiju i reći: „Ovo je vaš sistem, vi meni ne date posao, ja sam građanin drugog reda.“ Nema više toga, ovo je tropartijski sistem, ali je isti režim. Oni se ponašaju apsolutno isto kao komunjare. Samo su taj sistem podijelili na troje. Ne možeš naći posao ako nisi član partije i ako nisi funkcioner, jer jedine firme koje ovdje rade su državne firme, to jeste partijske firme. Možda ja njima predstavljam nekoga iz bivšeg sistema, nekoga kome se treba svetiti, revanširati, ali ako je tako, zašto onda toliki mladi ispaštaju? Oni te sada ne proganjaju, ne stavljaju u zatvor – mnogo je demokratičnije nego što je bilo prije – ali te puste da skapaš od gladi. Niko te ne progoni iz države, ali te pusti da sam odeš. Da shvatiš da za tebe nema hljeba ovdje i da sam odeš. Hajde ja, opet kažem, ali zašto toliki mladi? Oni nisu bili u Savezu komunista Jugoslavije nikad. Rođeni su poslije toga. Ako ja ispaštam, zašto oni ispaštaju? Ako ja imam neki osjećaj krivice od ovoga režima, ako sam ja građanin drugog reda, zašto oni imaju osjećaj krivice, zašto se oni ne pobune? I onda shvatim da sam ponosan što pripadam građanima drugog reda, što sam zapravo disident. Ja sam disident, samo što ovaj sistem, koji je potpomognut Međunarodnom zajednicom, Amerikom i Evropom, neće nikad priznati da sam ja disident. Kaže ne, imaš demokratiju, imaš ljudska prava, imaš sve – sve je u zakonu – ali neće nikad priznati. U suštini sam ponosan, jer bi u protivnom značilo da sam ušao u neku partiju da uzimam dio kolača, da sam pristao na neki sistem. Nisam, ja sam uvijek htio da djelujem građanski.

BUM: A kad smo već kod kolača, čemu onda kandidatura za načelnika. Neki vele da kandidaturom upravo uzimaš dio kolača ljevičarima? NIKŠIĆ: Oni sad to kažu. Od rata na ovamo, SDP, dakle ljevica, drži Općinu Centar u Sarajevu. Međutim, ja ne vidim nikakve razlike između Koldžinog (SDA, o.p.) Novog Sarajeva i Općine Centar, čak naprotiv, vidim da je Koldžo više uradio. Ne mogu da budem ta vrsta ideološkog patriote pa da kažem: „Nek’ je naš, pa nek’ ne valja, samo nek’ je naš.“ Bošnjaci kažu: „Nek’ je SDA, ja ću da trpim. Ne mora valjati, ali neka nije neki tamo.“ Ja ne želim da kažem isto tako, nek’ je SDP pa makar ne mogao s djetetom u kolicima dječjim nigdje izaći i proći, jer je neprohodna opština. Moja kampanja je mene.ba, želim da napravim majice na kojima piše „Mene 2016“, jer za koga glasa taj građanin? Glasa „za mene“, ali ne mene kao mene, nego glasa za sebe. Znači, na pitanje za koga ćete vi glasati – oni ne treba da kažu „za tebe“, nego svi uglas treba da kažu „za mene“. Na pitanje koga ću ja slušati – oni treba da kažu „mene“. Od koga će biti zadnja riječ – „mene“. Nije to neki dio kolača u smislu da ja učestvujem u nekoj vlasti, nego prvo hoću da mlade ljude, kojima niko nije dao nikakav prostor, izvučem da glasaju. Ja ću im u toku kampanje reći šta i kako namjeravam. Izađite, pa glasajte. Imate šansu da izglasate kako god hoćete.

IMG_7451

BUM: A zašto oni uporno ne izlaze i uporno ne glasaju? NIKŠIĆ: Jer nemaju za koga…

BUM: Dakle, naša propast nije jačanje desnice, nego propast ljevice, ili? NIKŠIĆ: Ljevice u smislu one iz 19. vijeka, ljevice u smislu građanske opcije.

BUM: U Srbiji je slična situacija, razočarani građani bijelim listićima indirektno podržavaju Vučića. U Hrvatskoj je takođe slično. Kako to da je u sve tri države slična situacija? Živimo li u vremenu propasti građanske opcije? NIKŠIĆ: To je propast ljevice radi toga što je ljevica proganjana. Ovdje se sada svako ko je ljevičar, ko je progresivni demokrata, ko kaže da je ljevičar, pa čak i da je anarhista, anarhokomunista, anarhoindividualista – dovodi u vezu sa bivšim režimom, koji se trenutno u Hrvatskoj proglašava zločinačkim. Znači, uopšte nije bitno što je upravo njihov režim, isti onaj koji se oslanja na režim NDH, napravio najveće zločine u zadnjih sto godina, uzevši u obzir one za vrijeme Drugog svjetskog rata i ovog rata.

BUM: Na kraju krajeva, evo i da krenemo od 90-ih i da ne spominjemo žrtve, upropastio je državu. NIKŠIĆ: Za dvadeset godina oni su napravili daleko više civilnih žrtava nego pedeset godina komunizma.

BUM: I uz to su napravili nevjerovatno mnogo dugova… NIKŠIĆ: Naravno, ali oni sada namjerno mijenjaju tezu, pošto su na vlasti. Režim koji je na vlasti insistira na Golom otoku, i kao ja sada treba da ispaštam zbog zlodjela tog režima. Tako je napravljeno, to je ta smjena. Ovdje nema snaga ljevice koje žele da naprave jednu reformu, ovdje nema reformskih, revolucionarnih snaga. Ljevica uvijek mora biti revolucionarna, radikalna, progresivna, reformistička – inače nije ništa, onda je status quo. Nema snaga koje mogu da pokrenu ili promjene društvo. Desničari konzervativci zadnjih 25 godina su jako uticali na društvo, ljudi su postali daleko konzervativniji, mladi su postali daleko konzervativniji.

BUM: Dijelom je to i evropski trend, u Austriji desnica prodaje priču da su ljevičari novi fašisti. Čak je i njihov lider, čovjek koga mnogi smatraju neonacistom, izjavio da su oni zapravo novi Jevreji… NIKŠIĆ: To je sve zamjena teza. Oni mogu to govoriti. Samo, ljevica bi trebala da bude ta koja je sanjarska, koja nije pragmatična. Desnica je pragmatična, nacionalizam je pragmatičan. Onog momenta kad ti dođe neko iz Afrike ili Azije da ti „uzme poslove“, ti razmišljaš kao desničar, nacionalistički, onda kažeš zatvorićemo granice, sačuvaćemo našu nacionalnu ekonomiju, naš nacionalni identitet. Znači, oni su jako pragmatični. Cifre najviše igraju uloge kod desničara. Ljevičar, u suštini, treba da ide srcem. Treba da bude humaniji, treba da vjeruje u utopiju, da vjeruje u bolje društvo, da vjeruje u ljude.

BUM: Ali, kako prosjeku „prodati“ humanost u vremenima kada većina ima strah od izbjeglica, strah od nezaposlenosti? NIKŠIĆ: Oni nemaju strah da neće imati šta da jedu, oni imaju strah da neće imati Audija, da neće imati iPhone. Ja društvu, pogotovo mladima, nudim oslobođenje od materijalizma. Oni idu u Njemačku da rade radi toga što, bukvalno, ne mogu pokupiti „koku“ u gradu ako nemaju auto, jer ona neće da ide s frajerom koji nema auto i koji nema love da je počasti. Mi, koji smo živjeli u vrijeme marksizma, dijalektičkog materijalizma, mi smo daleko manje bili materijalisti nego oni danas. Mi prije rata nismo imali problem da se zabavljamo, da imamo curu, mi smo čak ismijavali te ljude koji su bili toliki materijalisti, govorili smo da to nije cool. I ja njima nudim oslobođenje, ja im nudim ideologiju koja je antimaterijalistička, anarhistička ideologija koja će ih osloboditi toga. Jer nije cool da ti imaš nešto, nego je cool ko si, šta si, kako razmišljaš, jesi li ličnost, da li imaš integritet… Vrijeme je da se, dvadeset godina poslije rata, izgradi neka kontra kultura, odnosno neka nova građanska kultura, individualna kultura, gdje jako bitno biti kontraš, kao što je tako svugdje među tinejdžerima – da nisi dio sistema. Vrijeme je da oni shvate da je najgadnija stvar kad je neko toliko dio sistema. Oni moraju biti buntovnici, ali s razlogom. Dakle, treba im neko samo objasniti razlog zašto je ok biti buntovnik.

BUM: Težak zadatak u vremenima Farmi i napućenih usana… NIKŠIĆ: Nisu problem njima društvene mreže, nisu problem njima ni Farme, njima su problem roditelji. Najveći su problem roditelji koji su ambiciozni i koji su konzervativni, oni koji su im postavili ciljeve u životu. Oni će, prije ili kasnije, doživjeti mentalni krah, slom živaca, jer su ambiciozni roditelji postavili prevelike ciljeve pred njih, a ekonomija nema šta da izvuče. Ne mogu svi u državne institucije.

BUM: Ustvari, ti kao mlad čovjek te ambicije roditelja možeš da ostvariš samo ako plivaš u sistemu… Tebe ustvari roditelj indirektno nagovara da budeš dio sistema. NIKŠIĆ: Ne nagovara, roditelj je već član partije, roditelji su glasali za te partije, roditelji to hoće. Mladi moraju da se otuđe od svojih roditelja, kao što smo mi bili buntovnici. Oni nisu, oni se tetoše, djeca koja su iz rata izašla nisu bježala od kuće. Gdje ćeš od kuće bježati dok padaju granate?! Oni su bili pod kontrolom, pod velikom kontrolom non-stop. Mi smo izlazili, pili, duvali – nije se znalo gdje prespavaš. S druge strane, oni su starmali koji su od malih nogu ufitiljeni šta, kako i gdje. Oni misle da im roditelji čine dobro. Roditelji ih tjeraju u crkvu, a u crkvi ih neki pop siluje. Kod njih dolazi do velikog konflikta među generacijama. Treba im pružiti neko rješenje, neku ideologiju, ideju, pa neka rade s njom šta hoće.

IMG_7421

BUM: I sad, recimo, da ti upali kandidatura i da postaneš načelnik Općine Centar, šta bi prvo uradio? NIKŠIĆ: Ja o tome sad ne smijem da pričam. Jer, ja ću to tebi sada reći i onda će oni izmisliti da su oni to rekli prvi, jer oni se trenutno bave nekim zakulisnim radnjama, igrama, trgovinama…

BUM: Uopštenije, šta bi ti u Sarajevu odmah promijenio kad bi bio gradonačelnik Sarajeva? NIKŠIĆ: Gradonačelnik Sarajeva nema neku moć, on je simboličan. Ne bira se direktno demokratijom, njega izaberu – dogovore se i onda ga postave. Općina Centar je bitna, ima budžet 40 miliona, možda je najbogatija opština u BiH. To je velik zalogaj. Kao prvo, ja bih napravio Općinu Centar centrom, ne samo Sarajeva, ne samo BiH, nego centrom bivše Jugoslavije. Ja to volim reći, nisam čovjek koji se plaši reći Jugoslavija. Znači, centrom Jugoslavije, centrom regije, ovih prostora, radi toga što mnogi ljudi na području bivše Jugoslavije vjeruju da postoji Bosna, ona Bosna svih – ničija zemlja, a Bosna svih. Bosna u kojoj se vodio Drugi svjetski rat, vodila Narodno oslobodilačka borba, u kojoj je nastao Narodno oslobodilački pokret, Bosna sa najvećim slobodnim teritorijama u okupiranoj Evropi, znači slobodna Bosna. Oni vjeruju u to i vjeruju u Sarajevo puno Beograđana, vjeruju da mogu doći u ono Sarajevo. Međutim, ti kad si ovdje vidiš da to Sarajevo nestaje, nema ga. Imaju opštinski stanovi, koji su okupirani šehidskim porodicama, koji već 20 godina žive u tim stanovima, koji izdaju te stanove studentima za 250 maraka, a plaćaju ga možda 20 ili ne plaćaju uopšte. Nakon toliko godina odrastao si, školovao se, završio si neki zanat – nisi ti više dijete poginulog borca. Sad imaš 30 godina, ili ako si imao 15 sada imaš 35. Radi, idu svi vani i rade, niko im ne daje tamo ništa. Ideš, radiš i plaćaš stan. Ja bih, da sam načelnik opštine, te stanove dodijelio miješanim brakovima, pogotovo onima koji imaju dijete. Miješanim brakovima i disidentima iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Slovenije, pogotovo ako su neki kulturni radnici, novinari, mislioci, naučnici, matematičari. Upravo tako je Amerika nastala. Dala Einsteinu garsonjeru i Einstein čitav život zahvalan. Znači šta trebaš? Daš pametnom čovjeku garsonjeru i slobodu i on će ti izmisliti sve. On je inženjer, on će napraviti. Mi bismo trebali tako da počnemo da razmišljamo, malo imperijalno, mada nismo u situaciji da osvajamo, ali barem da kažemo: „Hajde dođite ovamo, ovo je slobodna zemlja.“ Općina Centar mora da bude ono što je Bosna i Hercegovina uvijek trebala da bude!

BUM: Ako sam dobro shvatio, ti si se kandidovao kako bi u pustinji stvorio oazu koja će navodniti pustinju? NIKŠIĆ: Voda već postoji, samo treba razvaliti brane koje su oni napravili. Da bi razvalio jednu dobru državu, a isto tako i lošu državu, treba ti anarhista. Niko drugi ne zna razvaliti kreativno kao anarhista. Ovi što trenutno vladaju znaju razvaliti na način na koji su oni ustavno vodu na svoje kolo potjerali. I oni kupe grdne pare, oni neće razvaliti državu sve dok država služi njima. Takvu državu, tu naopaku državu treba razvaliti tj. popucati te ustave i ustanove, da bi onda ta voda to sve navodnila, da bi došla do jednog običnog čovjeka, da bi došla do nas, jer su je oni otuđili od nas.

BUM: Kako treba da izgleda BiH zbog koje si ti još uvijek ovdje i kako izgleda put do takve BiH, koju ti zamišljaš kao državu dostojnu života. Kako razbiti ovu nacionalističku matricu? NIKŠIĆ: Treba u čelo, znači u centar – Općinu Centar. Treba uzeti Općinu Centar „među rogove“ i dokazati da se to može, da to postoji i da je totalna iluzija da je nemoguće. Znači moramo napraviti jednu centralu, jedno mjesto koje se referiše, koje će biti kulturni i biznis centar. Na građanima je da odluče hoće li im djeca biti vječno podstanari u kući, kojima će penzioneri davati za kafu, ili će glasati za mene i dozvoliti meni i svojoj djeci da zajedno pokušamo od ovoga hardvera da napravimo nešto, da promijenimo taj neki softver.

BUM: Zvučiš kao mudar komandant, ali nije mi jasno gdje su ti saborci? NIKŠIĆ: Ima ih puno. Onih koji su spremni da pomognu, da ulože. Ako se vraćaš iz inostranstva i želiš da uložiš novac, to ti je ovdje kao da staneš na minsko polje, kao da staneš u govno, da izvineš. Jako je puno korumpiranih ljudi. Ako pogledaš samo poslovne prostore – kad prvom propadne biznis on ne vraća poslovni prostor opštini, nego ga iznajmljuje drugom. Taj drugi ga iznajmi trećem, i tako redom, svaki put kirija raste jer neko mora da zavrne neke pare. I onda onaj zadnji koji dolazi da nešto kao uloži, plaća najviše, a ustvari ne bi trebao da plaća ništa, jer ako ćeš ti uložiti u taj prostor, ako ćeš ga obnoviti – pa ne moraš plaćati ništa. Što se mene tiče, prvih pet godina ne moraš ništa platiti, u zavisnosti od toga koliko si uložio u njega. Oni čak ne mogu ni dugove da utjeraju. Recimo, ako neko, ko je prije tebe bio u poslovnom prostoru, duguje 30.000 KM, ti kad ulaziš u taj poslovni prostor moraš platiti njegov dug. Ti moraš isplatiti dug čovjeka koji se zadužio prije tebe, inače ne možeš ući. Pa ko će ući? Neće niko ući. I zato poslovni prostori stoje prazni. To su neke stvari koje su konkretne. I ti sad mene pitaš šta treba raditi? Uzeti krampu i lopatu i sve počistiti. Ima tu jako puno posla, ali najvažnije je da ljudi shvate da će im djeca ići 800, 1.000 kilometara dalje da bi radili i uradili ono što bih im ja dao da sami urade ovdje. Treba zavrnuti rukave, ali patićeš se ti i tamo. Neće ti niko ništa tamo dati džabe, moraćeš plaćati stan.

BUM: Imam osjećaj da ti ovdje, čim pokušaš da kreneš naprijed, neko uleti klizeći sa pričom kako si nečiji igrač… NIKŠIĆ: Radi toga je bitno promijeniti paradigmu i napraviti taj građanski blok. Međutim, i u taj građanski blok se uvuku razni i iz raznih interesa. Nacionalisti su, ali im je mrsko klanjat pet vakata namaza, pa su onda otišli u SDP, isto iz nekog interesa. Ovdje trebamo anarhiste. Kao što su u Berlinu anarhisti okupirali zgrade, napravili umjetnost. To moraju biti ljudi koji su divlji, samopouzdani, koji se oslanjaju na sebe, koji malo jedu, malo kradu, nemaju iPhone, koji su jadni, nikakvi.

IMG_7327

BUM: I za kraj, šta to ovdje ima pozitivno, a da „niđe na svijetu nema“? NIKŠIĆ: Ono što je najpozitivnije od svega jeste to što se ljudi ovdje snalaze, oni uspijevaju da učine čudo negdje gdje nema šanse da opstaneš. Oni su pravi anarhisti, ali oni to ne znaju. Oni ne znaju da oni imaju pravo da ne plaćaju porez ovakvim ljudima. Ja kad insistiram na državi, kao anarhista, ja ne insistiram radi toga što sam ja idolopoklonik države, nego radi toga što sam im platio uslugu koju ne dobijam. Ja svaki mjesec plaćam, oni meni uzimaju svaki mjesec. Nisam zadovoljan uslugom ili te usluge uopšte nema i zato insistiram na usluzi koju sam platio. Što se mene tiče ne mora je biti, ali nemoj da je plaćam. Upravo ti ljudi, koji čine čudo, su jedan pozitivni dio države, oni još uvijek ne znaju da imaju pravo da ne plaćaju i da oni nisu kriminalci. Oni se ponašaju kao kriminalci da zarade hljeb. Kao nekada u Engleskoj – ukradeš hljeb sa prozora pa te pošalju u Australiju kao zatvorenika u lancima jer si lopov. Znači dotle smo mi došli, mi krademo da bismo preživjeli i ponašamo se kao kriminalci. Progledano nam je kroz prste, ali na konto toga što imamo nečistu savjest, što smo kriminalci, oni znaju da se mi nećemo baviti njima. Oni prijete da će primijeniti zakon na tebe ako ti budeš htio da primijeniš zakon na njih, koji su vlast. Oni tebi sutra mogu pogledati koliko si ti poreza platio i odmah te spenglaju. Zato svi šutimo, jer svi smo mi korumpirani, svi. Ali pozitivna stvar koje „niđe na svijetu nema“ jeste ta sloboda koju gajimo. Ja više cijenim ljude koji su pirati, koji su slobodni od države, koji izađu s kolima i pobjegnu negdje, koji idu gore po planinama i prave neki svoj biznis, nego one koji od države traže 300 maraka. Njih već 20 godina država hrani u zamjenu za glasove, pa makar to bili i borci, jer sa svih strana su ti borci nešto branili. I oni su se sada naklatili na ekonomiju i ekonomija ne može da se razvija zbog njih. Mislim na državu za koju tvrde da su je sačuvali, bilo da je Republika Srpska, bilo da je Herceg-Bosna, bilo da je neka Bosna i Hercegovina, oni su u situaciji da će je uništiti, jer ta ekonomija ne može više to da izdrži. Nema para za penzionere. Tako da ja više volim ove slobodoumne, takoreći kriminalce, koji se ne daju, koji imaju neku vitalnost, neku žilu da nešto izburgijaju, neku vrijednost. Oni najbolje znaju šta je slobodno tržište, oni najbolje znaju šta je sloboda rada, ali ovi idioti su ih pritisnuli isto kao inkvizicija, nasadili su im se i oni jadnici moraju da šute o tome šta rade – a rade čuda s obzirom na uslove. Od takvih ljudi se može napraviti ta neka armija, ta neka potencijalna revolucionarna sila. Ovdje trenutno moraš da izmišljaš život, da izmisliš sebi 20 maraka. To je nešto što stvara radnika koji misli, koji je na kraju krajeva originalni kapitalista. Ovdje nema sistema, a ljudi opet nekako uspijevaju.

BUM: Znači mozga ima, samo ga treba uključiti? NIKŠIĆ: Da, jer su svi isprepadani. Ti se bojiš misliti, ne samo reći šta misliš, nego se bojiš misliti. Ne kažem da si ga isključio – ti misliš, ali misliš sa strahom. Više se sirotinja boji da je neko ne zakine za pet maraka, nego što se boje bogati koji duguju po milion i po, jer takva je država.

INTERVIEW: DINO ŠOŠE
FOTOS: AIDA REDŽEPAGIĆ

Podijeli:

O autoru

Ostavi komentar


1 − 1 =