Bosanac u Americi: Je*e me…

0

“Uspomene i sjećanje me najviše jebu. Da nije njih, poslije ovih 12 godina provedenih ovde, bio bih pravi Amerikanac. Bio bih glup, radio bih od jutra do mraka, jeo hamburgere, gledao televiziju i štedio pare da, jednom kad napunim (ako napunim) 70, odem na put oko Svijeta. Dobio sam novi broj telefona. Jebe me i taj broj pa sam požurio da ga javim staroj raji širom Svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio sam se poslije da me niko nije zvao ni na stari, pa sam zaključio da bi bilo najbolje da im svima kažem da ih više neću zvat sa onog starog broja nego sa novog. Jebe me i ta odluka, i stara raja, a jebe me i to što nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj broj. Ima u svakom zlu i malo dobra.

Jebe me i to što sam ters. Sve mi smeta. Jebe me što mi je žena, kako je starija, sve sličnija svojoj mami.

Jebe me što mi djeca neće u Bosnu. Kažu, radije bi na Havaje, dosadno im u Sarajevu. Eto, jebe me i Bosna, i Sarajevo, i prije i sad. Jebu me i Havaji, jer se i meni jebe za Havaje.

Bio sam u Bosni, do sad, osam puta. Potrošio silne pare i jebe me i to jer sam mogao mirno živjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad jebe i dug. Jebe me i to što mi nije žao para, a kad mi nije žao, vidim da ću još dugo, ostati samo skoro Amerikanac.

Jebe me i naglasak, pa kad god progovorim, uvijek me neko pita odakle sam. Zato najradije šutim. Jebe se njih odakle sam ja.

Vrućina na Floridi i uragani me pravo jebu. Na plaže ne idem već godinama. Od kad su zabranili pušenje u restoranima, jedem samo kući. Jebe me što ne mogu pušiti gdje ja hoću, a jebu me i cigare od kojih sve teže dišem.

Jebe me američka unutrašnja i vanjska politika. Jebu me američki predsjednik i svi oko njega i do njega. Jebu me visoki porezi, skup benzin i slab odnos dolara prema euru.

Jebu me crnci, Španci, Meksikanci, Kubanci, njihov jezik, njihova muzika. Jebe me i to što više ne mogu slušati ni našu muziku.

Jebe me američka televizija, američki filmovi, a jebu me i naši novi filmovi, koji su svi kao, ono, poučni.

Kad mi je teško i kad mi se skupi, idem trošit pare – kupovat. Tako se ovde prazni. Jebe me to što ne znam drugačiji način da se ispraznim, osim da kupujem. Jebe me što više ne pišem i što nemam motiva. Jebe me što osjećam da sam postao glup i što mislim da prije nisam bio. Možda me to najviše jebe.

Svoj stav više nemam. Izvlačim iz sjećanja ono što mi odgovara pa pravim neke teze i zaključke.

Jebe me rat u Bosni. Jebu me priče iz tog rata. Jebu me Srbi, Hrvati i Muslimani, oni sadašnji i prošli.

Jebu me priče o herojima, lopovima i političarima iz tog rata. Jebe me rat, a sad me jebe i mir. Jebe me što ništa nije kao prije, što ni ja nisam kao prije, što mi nismo kao prije i jebe me to nije.

Budućnost, sadašnjost i prošlost me opako jebu. Gdje ću biti za godinu ili 5, pojma nemam. Jebe me što ne znam gdje bi. Jebe me što mi se ne ide nazad u Bosnu i što mi se ovde ne ostaje. Jebu me obziri prema sebi i prema drugima. Sadašnjost me razvaljuje, pomiješana sa prošlošću, a ova budućnost čeka iza ćoška da prevagne.

Prije neki dan sam uselio u novu kuću. Na silu priveo dvojicu da mi u lice kažu kako im se kuća sviđa. U novoj kući imam i novi broj telefona. Dosad me još niko nije zvao, ali sigurno hoće. Nemaju ljudi vremena i para. Zovu me oni kojima broj nisam ni javio. Kažu: ovo je vaš sretan dan, hoćete li novu kreditnu karticu? Kako samo znaju moj broj, a nisam im javio?

Jebu me ovi što sve znaju, pa i telefone. Jebe me tehnika. Novi tv ne kupujem. Koristim ovaj star 10 godina. Sumnjam da sad svaki u sebi ima kameru. Jebe me špijuniranje svega sto se kreće i živi, a tek da misli… Doduše jebu me i veliki računi za telefon. To dok sam svima javio. Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapišu na komadić papira.

Jebe me i to što svakom Amerikancu moram objašnjavati da su kod nas bolnice i škole bile besplatne i da su nam komarci k’o njihovi, a ne veliki ko rode. Jebe me što mi ne vjeruju kad im pričam o uspomenama. Toliko su lijepe da je u njih i teško povjerovati.

Jebe me i to što me zovu dijaspora ili dijareja i dijaliza, ne znam više ni sam.

Jebe me nesvjesna laž i svjesna istina. Jebu me bivši građani i sadašnji papci. Jebu me njihove životne priče i istorije. Jebe me prostor bivše Jugoslavije sa kojih su ti došli. Jebu me i zemlje koje su nastale na tom prostoru.

Jebe me i ujedinjena Evropa. Jebe me Njemačka bez marke i Italija bez lire i ponte Rosa. Jebu me i Rumunija i Bugarska koje će uskoro u tu Evropu. Jebe me Prag sa svim našim izbjeglicama u njemu. Jebe me što Mađarska i dalje nema mora.

Fudbal više ne znam gledati. Jebe me dosadni NBA i glupi bezbol, gdje neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti.

Jebu me Američki Jevreji, koji rođenu majku stavljaju na market za dolar. Ili malo više. A i manje. Jebu me i američki kršćani, gdje se svaki grijeh oprašta za 99 centi ili 3 za dva dolara. Jebu me i američki muslimani što se samo vade i pravdaju. Jebu me sekte svih vrsta sa obaveznim vozačima motora harly čija se inteligencija, mjereno jedinicama, svodi na broj cilindara njihovih prdavaca. Jebu me i njihove istetovirane glupače na zadnjim sjedištima.

Jebu me i auto dileri u bijelim košuljama i sa velikim znojnim flekama ispod pazuha.

Američko školstvo me pravo jebe sa djecom koja uče 6 predmeta cijelu godinu, od kojih čak tri biraju po želji.

To što je Zenica imala 3 pozorišta i 30 dimnjaka me pravo jebe, jer u Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorišta, a kladim se u milion dolara da na ulici nikad niko nije čuo za čovjeka, recimo, koji se zove Gabrijel Garsija Markes.

Jebu me i američki homlesi, koje tinejdžeri ubijaju svakodnevno k’o kerove po ulici. Jebe me i američko pravosuđe, gdje ima prava samo onoliko koliko ima para. Jebe me i to što me stalno pozivaju u porotu, jer nemaju nikog ili gotovo nikog ko nije bio osuđivan, pa ih se jebe sto i ne govorim engleski. Jebe me što nema Boema. Jebu me i rap i đez i bluz. Narkomani svih vrsta me pravo jebu. Jebu me i njihovi doktori, koji će ti do kraja života džzat’ gips na slomljenoj ruci, samo da bi ti naplaćivali sljedećih 100 godina. Jebe me američki lažni moral i što k’o čovjek ne mogu vidjet’ ženske gole sise na televiziji.

Jebe me što moram stalno gledati kako neki pilama sijeku drugima glave. Jebe me ta pila i te sise, Svejedno je.

Jebe me mafija jer je više nema. Sad su to bankari i poslovni ljudi sa laptopima u ruci, a ne sa pištoljima. Jeb’o Ameriku bez mafije.

Jebu me izbjeglice svih boja i vrsta. Jebe me njihova nada i priča o Americi kao zemlji gdje možeš uspjeti.

Rasizam me pravo jebe. Mrzim sve boje ljudi – od crnih do bijelih. Ja sam pravi bosanski rasista. Dedo mi je takođe bio rasista. Rasizam je nasljedan, a i to me jebe.

Jebe me priča o našim kamiondžijama što mlate lovu i pišaju u boce od gatorada. Jebe me i priča o jednom našem što je bez prekida radio 72 sata pa onda pao u nesvijest.

Jebu me ovi naši što hodaju u trenerkama i što voze Fordove Mustange. Jebu me i njihovi roditelji, što ih ovdje obilaze iz Bosne i imaju vize na 6 mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili 2.

Jebu me bosanska djeca što između sebe pričaju engleski, bez akcenta.

To što sam ja volio Selimovića me pravo jebe kao i to što znam napamet puno toga što je on napisao. Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi. izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života. Dave se i osporavaju neprestano…”

 

Izvor: dbilic.blogspot.ba
Foto: Shutterstock

Podijeli:

O autoru

Ostavi komentar


− 3 = 6