Za pet godina, ako se ostvare projekcije MMF-a, Srbija će u poređenju sa 102 zemlje biti među pet u svijetu s najvećom stopom nezaposlenosti. Lošiji će 2016. godine biti samo Makedonija, Bosna i Hercegovina, Južnoafrička Republika i Grčka.

Trenutno u Srbiji radi oko 1,75 miliona, što je istorijski minimum i dalje smanjivanje radno aktivnih bilo bi ravno katastrofi. Podaci pokazuju da je u devet od 159 opština pad zaposlenosti bio veći od 30 posto, da se smanjenje između 20 i 30 posto bilježi u 36 opština, a između 10 i 20 procenata u 62 opštine i grada Srbije.

U situaciji kada je ozvaničeno da će rast bruto domaćeg proizvoda (BDP) u Srbiji biti niži i od niskoprojektovanog, ekonomisti ukazuju na direktne negativne posledice u oblasti rada.

"S privrednim rastom od 1,5 odsto ove godine izgubili bismo oko 40.000 radnih mesta, a sada kada je BDP smanjen na 0,5 procenata, to bi moglo da bude najmanje oko 60.000 onih koji više neće raditi", ocijena je ekonomiste dr Miroslava Zdravkovića.

Neki ekonomisti procjenjuju da je sadašnja stvarna nezaposlenost znatno veća od zvanične i da uz krizu i loša poreska politika vidno doprinosi gubitku radnih mjesta, te da je ove godine moguće očekivati smanjenje zaposlenih od čak 100.000 ljudi!

Taj poreski teg potvrđuje studija USAID "Projekat za bolje uslove poslovanja" koja je sprovedena primjenom modela standardnog troška i pokazuje da su administrativne procedure vezane za zapošljavanje treće po visini troškova koje opterećuju poslodavce. Joe Lauter, direktor ovog projekta, ocjenjuje da je velika nezaposlenost i njen rast "tragedija za cijelu državu" i da su u posebno lošem položaju mladi i obrazovani.

"Na razmjere ove tragediju ukazuju i šokantne brojke. Stopa nezaposlenosti iznosi 25 procenata i u stalnom je porastu, dok je stopa zaposlenosti radno sposobnog stanovništva nevjerovatno niska i ona je 45 posto", primjećuje Lauter.

Nelogičnost odnosa javnog i privatnog sektora

Posebna specifičnost i stvarna nelogičnost srpskog tržišta rada svakako je i odnos između javnog i privatnog sektora, u kome prvi imaju sigurnost radnog mjesta, stabilna i za naše uslove relativno visoka primanja, dok većina radnika u proizvodnom i privatnom dijelu, može samo da sanja o takvim uslovima zaposlenja i takvoj sigurnosti radnog mjesta. Industrija koja je bila nosilac zaposlenosti je, smatra dr Ljubodrag Savić, dugo i privatizacijom uništavana.

"U srpskoj ekonomiji se nije ništa bitno promenilo da bi imali povećanje zaposlenosti. Nama bez dileme treba razvoj realnog sektora privrede, koji će da proizvodi za tržište, treba nam ubrzana reindustrijalizacija. Nažalost, to je proces koji traje dosta godina. Moramo se odlučiti da li i dalje hoćemo da damo 10.000 evra po zaposlenom nekim manje poznatim svetskim kompanijama ili ćemo taj novac da potrošimo na razvoj domaće industrije, koja će dugoročno dati najveće efekte vezane za rast zaposlenosti", stav je dr Savića.