AVeti devedesetih

0

Balkan je postao trusno područje hronično nezrelih ljudi, sigurna kuća jedino za one koji lažu i pljačkaju vlastiti narod. Ostali odlaze, u sve većem broju. Malo njih će priznati da su euforija „buđenja“ naroda i slavlje vlastite države trajali kratko, dok se triježnjenje bogami poprilično oteglo.

Vođe, čija se vladavina svodi na fabrikovanje laži, blaćenje čestitih, na širenju straha među naivnim, izmorenim glasačima, aveti su devedesetih i tek nešto spretnije upakovano zlo, za koje smo mislili da je zaustavlje­no Dejtonom ili petim oktobrom.

U Srbiji vožd Vučko patetiše (već postaje poprilično naporno gledati ga kako iskače iz svih ekrana), odbijajući da učestvuje u predsjedničkoj debati, jer je naviknut na monologe. Prestrašeni novinari medija (tačnije propagandnih glasila) koji su pod apsolutnom kontrolom Aleksandra Vučića postavlja­ju unaprijed dogovorena pitanja, ne smiju da pitaju ništa ozbiljno i konkretno, pristaju i da ih ponižava, čak i ne reaguju na to.

Uloga novinara je da pita ono što zanima javnost, a ne ono što odgovara sagovorniku. U diktaturama je obratno. Slobodan Milošević i Aleksandar Vučić jedini su srpski političari koji su odbili da učestvuju u debatama. Medije koji nisu pod kontrolom vlasti lako je prepoznati. Njima, poput N1, premijer i budući predsjednik odbija da da interview.

U diktaturi Aleksandra Vučića  normalno je nazivati Sašu Jankovića ubicom, a Natašu Jeremić šeficom narko-mafije. Bitange poput Dragana Vučićevića legitimni su predstavnici novinarske profesije. U diktaturi Aleksandra Vučića predano se radi na brisanju kolektivnog sjećanja. Brisanju tenkova u Beogradu 9. marta, Slovenije, Vukovara, Sarajeva, Srebrenice, dobrovoljačkih odreda, paravojnih formacija, Arkana, „Oluje“, izbjegličkih kolona, hiperinflacije, krađa glasova, uličnih protesta, zatvaranja medija, ubistava neistomišljenika, novinara, političkih neistomišljenika…

Brisanju Šešelja, Nikolića, Vučića, Dačića, Vulina i sličnih. Brisanje NATO-bombardovanja, dok vožd, baš na godišnjicu, u Kombak areni stoji pored bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Schrödera koji je, gle čuda, baš u to vrijeme bio kancelar.

Aleksandar Vučić, baš kao i razni Dodici, Izetbegovići i slični,  proizvod su „bijelih listića“, apatije onih koji bi možda i promijenili nešto. Oni koji su trebali da promijene društvo danas mijenjaju lokaciju. Odlaze, razočarani trajanjem ludila devedesetih godina.

Vučića i slične njemu omogućila je  starija generacija, koja se, gle paradoksa, i dan danas, dok podržava nacionalne vođe, kune u „onu“ državu. Masa koja, zaslijepljena ljubavi prema „čvrstim rukama“ i nadobudnim sirovinama, nije u stanju da vidi ruševine koje ostavlja vlastitoj djeci i unucima.

Svakom, pa i ovom ludilu, nekada dođe kraj. Pitanje je samo da li nam predstoji kulminacija.

P.S: Ako se slažeš, dođi da prošetamo zajedno: https://www.facebook.com/events/466000010458347/

 

Dino Šoše
Izdavač

 

Podijeli:

O autoru

Ostavi komentar


− 7 = 2