Ani Gülgün-Mayr: Niko ne zna šta je integracija…

0

Rođena je 1970. godine u Istanbulu. Kao dvogodišnja djevojčica stiže u Austriju. Danas je jedno od lica državne televizije. Popili smo kafu s Ani Gülgün-Mayr, voditeljkom magazina „Kulturheute“ na ORF3. Pričali smo o GIS-u, WC-u na hodniku, sivom djetinjstvu i vijestima iz domovine…

BUM: Još nikada nisam bio u ORF-u, ali mi vi redovno kući šaljete posjetioce. ANI: (smije se) Tako je, GIS… Ali oni dolaze i kod mene, jer i ja moram plaćati pretplatu.

BUM: Čuo sam da bi te otpustili s posla ako ne bi plaćala. ANI: Tako je. Zanimljivo je da je moj otac nakon doseljenja u Austriju prvo počeo redovno da plaća televizijsku pretplatu, jer mu je neko rekao da se to mora raditi.

BUM: Kako je došlo do toga da si postala TV voditeljka? ANI: Učestvovala sam na castingu za ORFPool. Oni tamo imaju jedan „pool“ ljudi iz kojeg se mogu odabrati voditelji u skladu sa TV formatima. Tamo su me pronašli kada im je bila potrebna moderatorka za ORF 3 koji je trebao da startuje. Zatim sam sudjelovala na još jednom castingu i uzeli su me da vodim „Kultur Heute“.

BUM: Šta si htjela postati kada si bila mala? ANI: Toga se više ne sjećam, ali sam tokom studija željela da postanem kriminalni psiholog.

BUM: Zato što si već znala napamet sve Columbo filmove? ANI: Tačno, otkud si znao? (smije se) Dok sam studirala psihologiju, posebno su me zanimali psihološki aspekti osoba koje vrše krivična djela. Ali onda se sve promijenilo: prvo sam bila u listu „Echo”, pa sam radila s mladima, bila socijalna radnica, streetworker. I to mi je pričinjavalo veliko zadovoljstvo.

BUM: Je li tvoje doseljeničko porijeklo prednost ili mana za tvoje zanimanje? ANI: Već me sam taj izraz dovodi do ludila.

BUM: I mene. ANI: Prednost vidim u tome kada se, na primjer, za neku diskusiju traži osoba koja ima migrantsku pozadinu. Bilo bi mi, međutim, najmilije kada bi to bilo sasvim nevažno i kada bi se Ani Gülgün kao voditeljka cijenila na osnovu svog rada, a ne kada bi se nalozi dodjeljivali na osnovu doseljeničkog porijekla.

BUM: Pa jesmo li već to i postigli? ANI: Ni iz daleka. Ljudi se i dalje čude njemačkom bez akcenta i uspješnoj integrisanosti, iako niko ne zna šta to zapravo znači. Mislim da Austrijance stalno neko podsjeća na to kako ovaj ili onaj ima migrantsku pozadinu, jer bi to inače u međuvremenu već zaboravili.

BUM: Da li misliš da se raznolikost austrijskog društva ogleda i u strukturi medija? ANI: Kada sam bila mlada, stalno sam gledala „Lindenstraße“ u kojoj se pojavljivala jedna grčka porodica. Nije, doduše, bila iz Turske, ali ipak iz jedne zemlje sa juga, i uvijek me je jako radovalo kada su se u toj seriji pominjali njihovi problemi. Tada sam primijetila koliko je lijepo kada na TV-u možeš prepoznati sebe ili svoju familijarnu strukturu. Mi, međutim, nismo došli tako daleko da naši mediji budu ogledalo društva. U Austriji je gledaocima vrlo važno da se na televiziji govori njemački bez akcenta. Pritužbe dolaze već i ako se čuje neki tirolski prizvuk, a da i ne govorimo o njemačkom njemačkom.

Ani-Guelguen-Mayr--WV--_MG_9937--(C)MichaelMazohl

BUM: Da se pozabavimo malo lifestyle-om: Šta se mora moći da bi se postalo Ani sa ORF 3? ANI: Moraš mnogo da radiš, da budeš spremna za timsku saradnju i… mnogo da radiš. (smije se) BUM: Vodiš live intervjue pred milionskom publikom. Kako se osjećaš u tako napetim situacijama? ANI: Adrenalin raste do neba…

BUM: Još uvijek? ANI: Da, ali to je dobro. To dovodi do perfektnog uspjeha. Najviše ustvari volim nastupe uživo.

BUM: Šta je za tebe bio najljepši momenat na TV-u? ANI: Intervju sa Konstantinom Weckerom u oktobru na Heldenplatzu. Tokom „Duge noći muzeja“ smo bili uključeni uživo, dok se na Heldenplatzu istovremeno održavao Refugees Welcome Konzert. Tamo smo još s Konstantinom Weckerom brzo obavili intervju o izbjegličkoj situaciji i bilo je divno vidjeti koliko je Austrijanaca i Austrijanki ozbiljno željelo dobrodošlicu izbjeglima, kao i što se to održavalo na jednom istorijskom mjestu.

BUM: A koji ti je bio najveći propust? ANI: Bilo ih je više, jer smo startovali kao vrlo mlad tim i na početku smo morali mnogo da učimo. Sjećam se razgovora s direktorom Albertine Klausom Albrechtom Schröderom, kada je naš kamerman zaboravio da pritisne dugme za snimanje. Kasnije smo to posmatrali kao zabavnu situaciju, ali dok se to dešavalo nismo. Da, i intervju sa Paulusom Mankerom je bio naravno jedan od vrhunaca tokom posljednjih mjeseci. Iz njega je ponešto izrezano. Tamo je bila jedna situacija, kada sam mu rekla da Alma znači duša na portugalskom, a on meni da Alma to znači na španskom, a ja njemu ne, to je značenje na portugalskom, a onda on meni „Vi to ne možete da znate, Vi ste Turkinja.“ E to smo poslije isjekli. Bio je, međutim, nekorektan na vrlo ljubak način.

BUM: Koliko te dotiču vijesti iz Turske? ANI: Vijesti iz nekadašnje domovine uvijek te se dotiču. Ako ti tamo živi porodica ili prijatelji, uvijek te se tiče ono što se tamo događa i to te uvijek pogađa.

BUM: U Austriju si došla kada si imala dvije godine. Sjećaš li se još bilo čega? ANI: Ne, samo priča moje majke, koja je plakala kada se doselila u Beč u stan koji je imao wc na hodniku. Ona je došla iz Istanbula, gdje stanovi imaju po 3 ili 4 sobe, i završila u malom stanu u Leipzigerstraße u dvadesetom. Nije to bila ona Evropa o kojoj su nam pričali da je centar svijeta. A dugo je tako i ostalo.

BUM: Kakvo ti je bilo djetinjstvo u Brigittenau? ANI: Sivo. Sjećam se isključivo sivog Brigittenaua. U našoj zgradi su stanovali samo stari usamljeni ljudi, koji su redovno pekli kolače sa ribizlama. Kada mi je sa 6 ili 7 godina bilo dosadno, ja sam ih posjećivala i dobijala po komad tog kolača, a oni su mi pričali o ratu i o tome kako je bilo strašno kada su došli Rusi.

BUM: Kada si primijetila da si drugačija? ANI: To još uvijek osjećam. Sjećam se škole, kada sam molila učiteljicu da moje ime piše sa dva N, jer sam primijetila da sam sa samo jednim drugačija. Ona se nasmijala i rekla: „Ne, to se piše tako“, što je – kada sada na to pomislim – bilo vrlo lijepo od nje. To vidim kod svoje djece, kada mi kažu: „Mama, mi smo vrlo sretni zato što imamo dvije strane.” Ja se, međutim, ne mogu sjetiti da sam zbog toga bila sretna u djetinjstvu. Imala sam dva dodatna jezika, upoznala dvije dodatne kulture, ali me to nije činilo sretnom. To je bila jedna posebnost koja je stajala u ćošku.

BUM: Jesi li tipična Bečanka? ANI: Tako sebe opisujem, ali je pogled spolj a važniji. Kako me drugi doživljavaju?

BUM: Mi smo znači ti koji te drugačije doživljavaju? ANI: Mislim na nesavremeno, onako kao u prošlosti.

 

INTERVIEW: DINO ŠOŠE
FOTKE: MICHAEL MAZOHL

Podijeli:

O autoru

Ostavi komentar


1 + 8 =